Ratomir Mijanović: Kada bi Sat...

Kada bi Sat, sa zgrade nekadašnje austrougarske kasarne, danas Muzeja Hercegovine, bio živ, iako je možda življi od svih nas, jer kuca! Možda je življi i od žubora Trebišnjice i od Dučićevih jablanova i od mrkog Leotara.... Govorio bi sam. Uz malo dramske pauze, šapatom.

Ne znam tačno kad sam stao. Možda '45. Možda ranije. Možda kad je zadnji vojnik Austrougarske zatvorio kapiju i nestao niz kaldrmu. Možda kad su đaci prestali da dižu glave ka meni. Možda kad su počeli da se boje onog što vrijeme donosi.

Ovdje sam više od vijeka. Iznad Trebinja. Iznad ljudi. Iznad riječi. Gledam, slušam, pamtim.

Bio sam ponos kasarne, sablja što presijeca dan. Oficiri su me gledali kao Boga — kad kazaljka krene, kolona maršira. Djeca su me voljela — jer kad otkucam podne, zvono oslobađa. Ali onda su prošla vremena. Kazaljke su hrđale, ja sam ćutao. U meni je bilo previše ratova da bih više kucao.

A onda bi mu se glas promijenio. Postao još mračniji. Turobniji....

I tako… ćutao sam. Godinama. Decenijama.
A onda je došao Đurđevdan.

Godina je 1994. Rat. Glad. Strah. Grad ranjen, ali nije pao. I tada, u tišini — tačno u deset sati — nečija ruka me pomilova. Ne grubo, ne nasilno. Kao da me pita: „Jesi li još tu?“ I ja… Jesam.

Ljudi su stajali ispod mene i gledali uvis. Nisu znali šta da kažu. Neki su se krstili. Neki su pustili suzu. Ali svi su znali jedno: Vrijeme je opet počelo.

A onda bi Stari sat šapatom nastavio.... Nije to bilo vrijeme što nosi krv, već ono što nosi nadu. Vrijeme koje mjeri dane do mira. Do kuće. Do oprosta. Do života.

A onda bi pogledao zamišljeno... negdje u daljinu.... i rekao: Možda sam samo sat. Ali, ljudi… Trebinjci moji. Ja sam vaše pamćenje. Ja sam ono što traje kad svi odu. I dok ja kucam — niste zaboravljeni.

A onda će spokojnim glasom, nešto kao unutrašnji monolog. Ja sam još ovdje. Kazaljke mi ne traže aplauz. Ne žure nigdje. One samo idu, krug po krug, dan po dan, godina po godinu. Ljudi dolaze, ljudi odlaze. Neki se vraćaju, neki zauvijek nestanu među sjenkama platana. Ali ja…ja stojim. I gledam. I pamtim.

Mjerim vrijeme onima koji ga više nemaju. I onima koji ga još nisu svjesni. Na svakih sat vremena, pustim zvuk kroz kamenu jezgru grada.Taj tihi otkucaj… nije da vas opomene. Nego da vas podsjeti: živite. dok možete.

Jer ja  ja ću nastaviti da brojim. I kad vas više ne bude. I kad ova zgrada opet promijeni ime. I kad ostane samo kamen, sunce i sjećanje…

Sat sam. Ali nisam nijem. Ja sam mjera trajanja onoga što mislite da je vječno. A vječnost…Vječnost je samo jedan krug.