U izdanju Književne zajednice "Jovan Dučić" izašla je treća knjiga "Priče iz ratomira" pod naslovom "Azra brate Azra" trebinjskog novinara i pisca Ratomira Rata Mijanovića.
Ova knjiga nastavlja slijed događanja iz prethodne dvije, a to su sjećanja na ratne godine i ljude koji su svojim životima i smrću zadužili autora, a i sve ljude koji su svjedoci njihovih života, junačke pogibije i žrtvovanja za Republiku Srpsku.
Knjiga sadrži 20 priča na 154 strane.
Prema riječima autora, naslov knjige potiče iz priče "Džoni je Bog", a Džoni (Štulić) je bio lider grupe "Azra" koja je bila rado slušana među mladima 80-ih godina. U naslovu je preimenovao "Azra, brate Azra" jer su na ratištu jedan drugog zvali "brate", jer je to jači, emotivniji i osjećajniji izraz od drugovi.
"Potiče iz mog dijaloga sa ljubinjskim pjesnikom Sergejom Ćukom u ljeto 1995. godine. Te ratne godine čuo sam sam zvukove pjesme 'Balkan' sa jednog od prozora. Uzviknuo sam 'Azra, čovječe Azra. Ko sluša Azru?', a sa prozora dobio sam odgovor 'Ja slušam, Azru'. odgovorio je otvarajući prozor jedan čovjek mojih godina", priča sa puno emocija Ratomir Mijanović opisujući kako se upoznao sa urbanom legendom Ljubinja.
Mijanović kaže da sa ovom knjigom završava trilogiju (koju još čine "Priče iz ratomira" prvi dio i "Lađa za spas" drugi dio) iako je ostalo još priča koje su nažalost nisu napisane.
"Imam priču o Nebojši Mašiću, ali ću pronaći način na koji ću je objaviti. Ona počinje na jednoj od trebinjskih olimpijada u malom fudbalu, a završava na položaju gdje je poginuo. Ove priče mi je najviše žao, ali jednostavno nisam stigao ukomponovati u ovu knjigu. Kad tad ću je objaviti", poručio je Mijanović.
U trećoj knjizi "Azra brate Azra" nalaze se priča iz čitave Hercegovine, ali i iz Krajine kao "Potporučniče, igraj se" o momku i dječaku koji je odrastao u Trebinju, a kasnije živio u Srbiji, a sada kod Banjaluke.
"Ima tu priča 'Nebojšina želja' o momku koji je doselio pod navodnicima, jer je njega majka mrtvog prenijela i sahranila po treći put u Trebinju. Tu je priča sa nevesinjskog, bilećkog ratišta..., ali dosta priča koje su napisane i nakon rata. Govorimo o periodu kada su sva naša očekivanja iznevjerena. Ima lijep citat iz filma 'Lovac na jelene' koji glasi 'Dali smo im naše umove, tijela i duh... A oni su nas sažvakali i ispljuvali... Ostavili su nam strah, bijes i nesigurnost... razočarenje, osjećaj, napuštenost, izdaju... I na, kraju samoprezir i krivicu... Kao da je nekako sve što nam se dogodilo bila naša krivica...", kaže Mijanović i nastavlja da ništa nije bila njihova krivica već da su bili pioni u tom ratu.
U knjizi ima i priče "Bajka" kao i "Šarulja" jer je bilo šaljivih detalja tokom rata. Priča "Šarulja" i danas nasmije autora knjige i on je mišljenja da ju je morao staviti u knjigu, a govori o vojniku koji je na jednom položaju htio da otuđi kravu
"Kravi je obuo vojničke čizme naopako i onda smo mi tražili trag. Nije nam bilo jasno jer se trag kretao u sasvim pogrešnom pravcu. Čizme su bile okrenute desno, trag je dolazio sa lijeve strane i kasnije kad smo ga pronašli vidjeli smo vojničke čizme na nogama krave. Bilo je šaljivih momenata jer da ih nije bilo, poludjeli bismo i u svemu smo tražili humor. U priči 'Dezerter' ima nekoliko sjajnih detalja sa položaja kada su jednom momku govorili da umjesto puške nosi pritku od paradajza jer sa puškom nije znao da rukuje. Ali je on kasnije postao dobar borac, završio fakultet" objasnio je Mijanović.
Priča "Mišo i Milena" ima jednu tragičnu notu i Mijanovića uvijek kad se sjeti zaboli srce, a i sam kamen bi zaplakao.
"Dok sam pisao knjigu, svaku priču sam doživljavao, proživljavao i dolazile su mi suze na oči kao i sada dok govorim o tome. Zahvaljujem se svim ljudima koji su mi pomogli, a prije svega mojoj porodici koja me je istrpjela. Nije biti lako euforičan u jednom trenutku, a u drugom gutati suze, vraćati neke slike uspomena, ljudi koji su bili pored tebe do prije petnaest minuta, a u stvari više nikad neće biti dio tebe. Ostaće da žive u sjećanjima", rekao je Mijanović.
Smatra da je na pravom putu i da je dobar posao uradio jer je imao dosta ljudi na promocijama svojih knjiga, a ima i podršku ljudi koji su pročitali knjige.
"Ovo je moj dug prema mojim drugovima da opišem život i stradanje mladih ljudi jer su oni stradali, neko od metka, neko od granate, neko psihički kao priča 'Bol' o čovjeku koji je obolio na ratištu. Nije lako otkidati tri puta za redom komade srca i duše. Plakati u sebi, a kažu da je to najteže, za onim najboljim od nas. Nakon ove tri knjige mislim da sam jedan dug odužio i da sam čist iako su slike iz rata još tu, ali mislim da će neka Božanska pravda postojati. Nisam knjige pisao zbog te pravde, ali sam ih pisao da se o tim ljudima priča, sazna. Ima ideja da se napravi film koji bi počeo sa pričom 'Dječak sa kote 243', a završio sa pričom 'Povratak'", jasan je Mijanović.
Šta Vi mislite o ovome?