Ljudi su pričali da ga je majka lako na svijet donijela, da ni zajaukala nije. Kao da je i Bog pomogao da što prije svijet ugleda i ukrasi ga, kao što se kuća najljepšim ružama i mirisavim bosiljem, ukrasi i zamiriše.
Dadoše mu ime Sava jer je na svijet došao baš na Savindan. A toga dana, grmilo je od bobanskih brda preko Sedlara i dolje prema Trebinju. Ni goveda ni ovce nisu ispuštali na pašu jer na rđavu vremenu sevapa ni espapa nema. Govorili su da to ništa ne valja. Kako je Sava rastao i stasavao sa braćom i sestrama, kao da je u toj skromnoj kući u Sedlarima, svaki blagoslov došao.
Rastao je Sava i izrastao u lijepog dječaka, dobrog i uglednog momčića. Školu završio. A bijaše tih godina, dok je Sava rastao, raslo i stasavalo dosta djevojaka. Svaka je ruho u baulu spremala. Vezla, plela, tkala... kada jednog dana dođe u svoju novu kuću, da ima šta sa sobom da ponese. Sve su to ruho pažljivo slagale, a na vrhu, svilenu maramicu postavljale. Nju su posebno ukrašavale, obrubivale crvenom i plavom bojom, spremale se, kad svatovi dođu, budućeg mladoženju darivati.
Ali, dođe vakat kada se Sava odlučio da ode u Mostar i visoku školu da nauči. Želio je da postane učitelj. „Eh kad bih mogao da svako dijete slovima i računu naučim. Da odu da se školuju, da im bolje bude, da se ovaj krš krvavi, koga su munje i oluje, vrijeme i nevrijeme, lomile i kršile, makar malo pripitomi“, mislio je Sava u sebi. Tog jutra, otišao je do crkve Svetog Ilije, na brijegu u Sedlarima, Bogu da se pomoli. Prvo za familiju, za sve u selu, a potonje za sebe. Drugačije nije umio. Niti je vaspitan drugačije.
Dok mu je majka spremala brašanicu za puta, a otac grubim prstima otirao suze iz krajeva očiju, Sava se pozdravljao sa bratom i sestrom. Učinilo mu se, dok se spuštao ka štreki, Poljicu i Željezničkoj stanici, da su ga mnoge oči pratile. Bio je u pravu. One djevojke što su ruho brižljivo slagale, gledale su ga. Neka sa brijega za ovcama, neka kroz kućni prozor, a bilo je i onih koje su se sakrila iza ćoška potonje kuće u selu i suze brisale. Govorile su: „Ode!“,„Blago majci što ga je rodila“, „E jes lijep ko da je glumac“, „Baška ti što je lijep i zgodan, nego što je dobar“, „I fin ko đevojka“, „Što će se neka u Mostaru usrećiti što za njim pođe“, „Ko zna hoće li se ikada doma vratiti?“, pitale su se neke...
A Sava je znao da se mora vratiti kući. I vratio se. Jednog lijepog dana, za Spasovdan, došao je u Sedlare sa diplomom učitelja. Ne zna se ko je veseliji tog dana bio – roditelji, braća i sestre ili komšiluk. Čini se, ipak, najviše one djevojke što su ruho za mladoženje spremale. Dočekale su da se Sava vrati. Otac je otvorio bure sa rakijom, koje je pečatio za dan kada svatove budu opremali. Pričalo se o tome danu i Savi nadaleko i naširoko. Ali, tadašnje vlasti rekoše Savi, kada je htio da se zaposli, da mora da ode na neku radnu akciju. Onda će za katedru. „Hajde“, pomisli Sava, „da i to uradimo“. A baš tih dana u Mostaru, u Vrapčićima, gradila se predionica. Dolazila je omladina sa svih krajeva sa pjesmom i elanom, da gradi fabriku. Među njima i mladi učitelj Sava.
Ali, kako to obično biva, kad se sve slaže i složi onda i dobrota pretekne, a zlo se stidljivo, ukaže i pokaže. Zaslabio je Sava dobro i dobro na gradilištu. Sušica ga je morila, groznica znojila, kašalj gušio. Život je iz njega polako isticao. „Kući me povedite“ – tihim glasom je rekao drugovima koji ga dovedoše, negdje pokraj ljeta, u rodni dom. Dok je život iz njega isticao, baš onako kako se Trebišnjica gubila u pećinama i uvalama dok je kroz polje tekla, gledao je kroz prozor niz Popovo polje. Rekoše da ništa govorio nije. Znao je da dolazi onaj dan kada se duša sa tijelom rastaje. Kada će se pridružiti precima. Onima kojima je redovno svijeće za pokoj duše palio. Dok se veče spuštalo niz bobanske grede, a sunce odlazilo u beskraj, i Sava se ugasio. Tiho, nečujno, da nikoga ne namuči.
Pričaju, kada su ga sahranjivali, da je velika kiša i grmljavina u Sedlarima bila. I nebo i ljudi su plakali. Skromni krst ukrasilo je cvijeće. I jedan veliki vijenac upleten i uvezan od najljepšeg cvijeća. A u njemu svilene maramice, obrubljene crvenim i plavim končićima, koje se nisu mogle izbrojati. Namjerene mladoženji, a ušivene i suzama upletene za nesuđenog Savu. Iz đevojaćkog baula, izvadile su ga, one djevojke koje su zamišljale da će ih Savini svatovi isprositi, da će je stari svat bogato darivati, da će Savi djecu rađati i sa njim starost dočekati. Ali, eto ne dade se.
Kažu ljudi da je dugo godina osvitao, a neki kažu i danas, na dan kad se Sava upokojio, stručak svježeg cvijeća. I da čuva uspomenu na nesuđenog. I priča priču koju ja ispričah vama.
Šta Vi mislite o ovome?