Bogoljub marinkovic.jpeg

Ovog mjeseca prof. dr Bogoljub Marinković dobio je ovacije na obilježavanju pedeset godina rada Matematičkog društva „Arhimedes“, koje je osnovao 1973. godine, a kroz koje su prošli mnogobrojni vrsni matematičari. Gruba statistika kaže da je oko osamdeset odsto mladih matematičara koji su osvajali svjetske medalje, kojima se dičimo, prošlo kroz ovu školu.

Mnogi su danas profesori, a mnogo ih je i napustilo Srbiju, ali profesor i dalje, u osamedeset i osmoj godini, svakodnevno osmišljava zadatke i radi sa mladima kako bi im matematiku učinio zanimljivom.

Pedeset godina je veliki jubilej, a riječ je o uspješnoj priči domaće prosvjete. Ipak, niko od ministara nije udostojio ovu priliku svojim prisustvom. Da je fudbalski klub slavio 50 godina, na proslavi bi vjerovatno bilo pola Vlade. Da li nam to govori gdje su nam prioriteti?

Da li su ljudi koji su nadležni za ulaganje u nauku svjesni toga?

– Mislim da nisu do kraja svjesni. Kad je riječ o matematici, mnogi ljudi koji su na mjestima gdje se nešto odlučuje, možda su svojevremeno pobjegli od matematike. Tu ima i vaših kolega dosta. Ne bi trebalo da je tako. Trebalo bi da postoji isti odnos i da se ide prema zasluzi, što kod nas uopšte nije.

Šta je najvažnije što propuštamo kao društvo koje zanemaruje matematiku? Zašto je ona važna i ljudima koji ne planiraju da razvijaju karijere u prirodnim naukama?

– Poznati matematičar Hugo Štajnhaus je rekao da ako imate sasvim nepoznati problem, iz bilo koje oblasti, ako ga date na rješavanje stručnjacima različitih oblasti, matematičar će to bolje od svih drugih riješiti. U matematici je prisutno nešto što je bitno svuda, stil mišljenja. Ako ljekar pogrešno zaključuje, umrijeće pacijent. Isto je i u drugim oblastima. Ako inženjer ne zna matematiku, srušiće se most. Uloga matematike je univerzalna. Mislim da će bivati sve veća. Ove tehnologije ne mogu bez matematike. Matematika nas uči kako da mislimo i kako da rješavamo probleme. Uči nas sistematičnosti i redu.

Vaša karijera u prosvjeti traje više od pedeset godina. Radili ste sa mnogo generacija, u različitim obrazovnim i državnim sistemima, a imate i dobar uvid u prosvjetne prakse širom svijeta. Koji su najveći izazovi sa kojima se ova generacija suočava na polju učenja o rješavanju problema?

– Ministarstvo prosvjete preporučuje da se svaki udžbenik pravi i u elektronskoj formi. I šta biva? Učenici idu linijom manjeg otpora. Zure u ekran, motaju elektronski udžbenik i misle da su naučili nešto. Matematika se ne uči gledanjem, nego s olovkom i hartijom. Ti sa ekrana možeš da dobiješ neke informacije, ali sam moraš da riješiš zadatak, pa tek onda da ga šalješ dalje. Pored dobrih strana tehnologije, mislim da ima i loših. Učenik koji se povodi svim što dobija sa ekrana, on malo upotrebljava svoj mozak, pa će vremenom mozak kod generacija zakržljati i dobićemo priglupe generacije kroz deset ili petnaest godina. To ne bismo smjeli da dopustimo. Kod velikog broja učenika, čak kod većine, znanje je oplićalo. Dobar dio potrošača interneta i onih koji posluju s imejlovima je sve nepismeniji. Mi dobijamo hiljade imejlova dnevno. Kada pročitate propratni tekst, tu nema velikog slova, zapete, ničega… To je pogubno. I kod najboljih đaka, kod onih koji idu na takmičenja, tako je. Kada poredim ovu generaciju takmičara sada i onu od prije trideset godina, razlika je ogromna i to nije dobro. Mi radimo na tome da to regulišemo. Pravimo nadgradnju onoga što se uči u redovnoj školi. Ako nam je redovna škola dobra, biće i ovaj dodatni rad dobar i davaće dobre rezultate.