Po drugi put trebinjskoj publici i gostima predstavila se Mirjana Bobić Mojsilović sa najnovijom knjigom "Sazvežđe svitaca" u prepunoj "Bašti 74" kod Narodne biblioteke.
Svaku njenu riječ, rečenicu, citate, čitanje poezije, publika je sa zanimanjem slušala i prekidala dugotrajnim aplauzom.
Njene knjige su zanimljive, kad se uzmu u ruke da se čitaju ostavljaju bez daha i drže se dok se ne pročitaju. To su, zapravo, knjige koje se doživljavaju i preživljavaju.
Na koricama ovog romana navodi se da je riječ o zbirci melanholije, nade i burnih osjećanja.
Trebinje je nakon Prijedora drugi grad u Republici Srpskoj u kojoj se predstavlja najnoviji trinaesti roman Mirjane Bobić Mojsilović "Sazvežđe svitaca" koji je iz štampe izašao prije dva mjeseca.
Prema riječima Bobić Mojsilović, srećna je što se nalazi na jugu Hercegovine u gradu koji obožava i u kome ima veliku čitalačku publiku.
"Došla sam sa dvije sestre i pokazujem im Trebinje kao da sam ovdje rođena. Uživam u svakom trenutku", kaže Bobić Mojsilović.
U njenom najnovijem romanu glavne junake muči bolest savremene civilizacije - epidemija usamljenosti koja je nažalost jedna od dvije najveće bolesti savremene civilizacije, dok je prva je egoizam patološki.
"Moji junaci su usamljeni ljudi najrazličitijih biografija koji ne shvataju da su usamljeni, a stalno im nešto fali. Oni misle da se to može nadomjestiti novcem, uspjehom na društvenim mrežama, parama, nagradama, a sve njih povezuje jedan mali čovjek Kiza (đubretar) koji voli da čita knjige i njegova žena Ruža. Životi šest junaka smješteni su u jedan kratak vremenski period i njihove sudbine su isprepletene, a vezuje ih kontejner i nebo - dno i najviši vrhovi", priča Bobić Mojsilović.
Poznati pisac, novinar, slikar... kaže da svaki njen roman ima za osnovu ljubav (u ovom slučaju nedostatak ljubavi), ali ima u sebi i drugu temu - to su knjige, a treća tema je današnjica-epidemija razvoda brakova.
"Taj moj Kiza je mali običan čovjek koji je svoj život spasavao čitanjem. Putovao je sa knjigama i imao je sve u njima što nije imao u stvarnosti, a što ja volim da kažem da stvarnost nije dovoljna jer na njoj treba raditi. Mislim da je svijet predoziran slikama i prazninom kojom smo poklopljeni i da se ljudi ipak vraćaju knjigama. Kad čitate knjigu, na neki način i pišete jer ste u neprestanom razgovoru i sa sobom. Ovaj roman sam pisala četiri godine, odmaram se od pisanja romana i uživam u ljepoti koju ovaj roman širi svuda oko sebe i u reakcijama čitalaca", naglasila je Bobić Mojsilović.
Šta Vi mislite o ovome?