Vanja grbic 4.jpg

Za Vladimira Vanju Grbića je Hercegovina veza koja je što je stariji sve veća i jača, ali i spoznaja samog sebe, svog porijekla i korijena.

"Kroz karakter Hercegovine i njenih ljudi, mentalitet i govor, počinjem sve više i više da shvatam svoje reakcije, svoje osjećaje, govor, vrlo često i gordost, inat i mnoge druge stvari. Ali ne kad dođem, nego kad se vratim ovdje, prvo jezik koji se priča u Trebinju je jezik koji sam navikao da pričam i tokom odrastanja u Kleku. Moj otac i stariji stric su rođeni u Pridvorcima kao i baba i djed. Kad odem tamo osjećam se kao da sam srođen sa onim kamenom. A kad se vratim ovdje kao da sam se vratio u Klek. Bez obzira na to što sam odrastao u Kleku, prilično se promijenio i to je mjesto koje ja više ne poznajem. Mnogo više poznajem ovo ovdje nego ono tamo", počeo je razgovor za TrebinjeLive.info Grbić.

Grbić kaže da se često govori da su stanovnici Kleka autentični Trebinjci iz onoga vremena kada su se odselili iz ovih krajeva nakon Drugog svjetskog rata.

"I njihov govor je vrlo često isti kao čisti izvorni trebinjski. Jezik je živa stvar i doživljava promjenu, ali mentalitet tih ljudi je nešto čemu sam zahvalan što sam u životu postigao. Često se dotaknem toga kad u odbojkaškim krugovima pričamo šta je moguće, a šta nemoguće, kažem da sam imao sreću da odrastem uz ljude koji su iz jednog malog mjesta. Žene su 1964. godine osvojile Kup u odbojci, a muškarci 1972. Prvenstvo Jugoslavije. To su bili samo momci i djevojke iz Kleka, nikoga nije bilo sa strane. To poprilično objašnjava mentalitet i riješenost tih ljudi da se bore i dokazuju prvo sebi, a onda i drugima. Ja sam odrastao sa ljudima koji su bili i ljudske i sportske veličine ne samo na terenu, već i u privatnom životu"  kaže Grbić.

Klek je iznjedrio velika sportska imena: braću Vladimira i Nikolu Grbić, Dejana Bodirogu, sestre Nataliju i Sofiju Kojović, Branka Beraka, Mira Ćuka, sestru i brata Vesnu i Nenada Komnenića, Vladimira Vlatkovića, Ljubišu Beraka... Ovako veliki broj reprezentativaca iz jednog mjesta stariji Grbić objašnjava da olimpijskih šampiona rodom iz Beograda nema ili jako malo i to u nekim perifernim sportovima.

"Komocija uljenjuje gene. Onaj narod koji živi u ovom kamenu, na ovom suncu i u ovim uslovima mora da se bori za život svakog dana. Ta svakodnevna borba kreira prave ljude i sportiste. To po meni objašnjava mentalitet i ono što je. Mjesto odakle sam vječito je bilo dokazivanje, jer svaki novi dan je nosio novo dokazivanje bez obzira na to šta si uradio prethodnog dana. Sjećam se kad smo osvojili Olimpijske igre u Sidneju 2000. godine, moj brat Dragan je tada imao 14 godina. Ujutro kad sam izašao na terasu on drži loptu, gleda me i pokazuje na šipku gdje smo tresli tepihe, a preko koje smo Nikola i ja imali najveće okršaje i kaže: 'Majstore, pusti to svoje Olimpijsko zlato i dođi na šipku'. To umnogome objašnjava naš mentalitet i nema odustajanja - to je zapisano u našem genetskom kodu", objasnio je Grbić.

Vanja grbic 1.jpg

Do 15 godine je igrao fudbal i tada mu je otac rekao da može da igra šta hoće, ali da će igrati odbojku. Tada je to doživljavao kao imperativ, ali njegov otac Miloš vidio je u njemu da će biti vrhunski odbojkaš. I Nikola je bio veliki talenat isto u fudbalu, ali je i njega otac stoprocentno preusmjerio na odbojku.

"Otac je igrao univerzalca, vrhunski je primao servis i branio se jako dobro, a naprijed je blokirao na mreži i igrao kao srednjeg blokera, te imao vrhunski blok. U odbojci danas kad pričamo o ulogama jedna je dizač, a druga je primač servisa, a sve drugo su udarači. To su ljudi koji moraju da posjeduju vrhunski odbojkaški senzibilitet da bi mogli da imaju te uloge i to su kompletni igrači", priča Grbić.

Od 1991. do 2006. je igrao za reprezentaciju Jugoslavije i Srbije i Crne Gore. Osvajač je olimpijskog zlata u Sidneju i bronze u Atlanti, srebra na Svjetskom prvenstvu, evropskog zlata, srebra i dvije bronze. Najbolji je odbojkaš u Evropi 2000. godine, a 1996. i 2000. godine je proglašen za najboljeg muškog sportistu. Nosilac je zastave na otvaranju Olimpijskih igara u Sidneju, prvi je Srbin koji je ušao u odbojkašku "Kuću slavnih" u Holiuku u Masačusetsu 2011, a njegov brat Nikola je posta član 2016. godine. To su jedina braća primljena u "Kuću slavnih"...

Vanja grbic 3.jpg

"Odbojka je kolektivni sport i priznanja ne doživljavam kao priznanje meni, već mojoj ekipi. Meni je pravo priznanje kad djeca sa kojima radim to shvate, dožive i primjene, a vidim da rastu, da su srećna i zadovoljna što su imali hrabrosti da prihvate nešto, usvoje i da rade. Mislim da nema većeg zadovoljstva bilo kog čovjeka da vidi da njegovo nasljeđe i filozofija živi u drugima. Meni je to najveće priznanje", objašnjava Grbić.

Već desetak godina, Grbić se bavi motivacionim govorima i kao što je na parketu davao sve od sebe tako i u svojim govorima želi da djeci i omladini, kroz lične primjere, ukaže na ono što je njemu pomoglo da prevaziđe sopstvene strahove.

"To nam je najbolja investicija i zalog u budućnost. Ja sam zato i odlučio da radim sa djecom jer kakva će nam djeca biti sutra zavisi od nas kako ih mi budemo spremili za ono što će biti buduće društvo, kakvo će društvo oni stvoriti, na osnovu kojih principa, načela i kog učenja. Nama je data sveta dužnost da učeni od onih prije nas prenesemo na one poslije nas. Do nas je da budemo dobri učitelji, ne da djeci dopuštamo sve već da ih pripremimo i naučimo na život koji ih neće maziti. Imao sam priliku da naučim od pravih ljudi, koji nisu bili olimpijski i svjetski šampioni, ali su za mene bili ljudske veličine. I 2011. godine kada sam ušao u odbojkašku 'Kuću slavnih' rekao sam tada: 'Sve što sam radio do sada vodilo me do ovog trenutka da shvatim da je preda mnom ozbiljan zadatak da nasljeđa onih prije mene prenesem poslije mene. To se zove misija i to nije posao. To je ljubav prema onome što radiš i prema onima koji su tebi dali sve ono što si postao, ono što jesi'. Prema meni to je dug koji treba čovjek da plati svim svojim bićem pa i dušom", kazao je Grbić.

Vanja grbic 2.jpg

Prema njegovim riječima, dati sve od sebe svakog dana u svakom pokušaju - to je filozofija pravih olimpijskih šampiona, a uspjeh se ne može kupiti i on ne dolazi preko noći, već se gradi i kreće od nas i ništa se ne poklanja, jer se sve mora zaslužiti.

"Rad mora biti 100 odsto, a talenat je sposobnost da neko brže i bolje rješava zadatke nego neko drugi što ne znači da ih taj drugi neće uraditi, samo će mu trebati više vremena. U posljednje vrijeme sam čuo lijepu stvar: 'Obični ljudi rade svakodnevne stvari. Talenti rade stvari koje ne mogu da rade obični ljudi, a genijalci rade stvari koje drugi ljudi i ne vide'. Sve što je stečeno preko noći nosi deset godina robije, a uz to idu nekultura i nepostojanost i na tome se ne gradi društvo. Potičemo od naroda koji je veoma star i ponosan, imamo fantastične principe i bogati smo kao ljudi. Često zaboravljamo ko smo i odakle smo. Stalno želimo neke nove evropske vrijednosti koje nisu u skladu sa našim mentalitetom. One su u potpunoj suprotnosti sa našom percepcijom svakodnevnog života. Treba da se okrenemo sebi, sopstvenim kapacitetima i izvući iz onoga što su naši preci radili i stvarali kao poruku da poštujemo i gradimo društvo poštujući njih," jasan je Grbić.

Vladimir je mogao da živi i radi bilo gdje u Evropi ili u svijetu (igrao u Italiji, Rusiji, Grčkoj, Turskoj, Brazilu, Japanu), ali je izabrao Srbiju da među svojim narodom, djeci promoviše sport, odbojku, sportski način života, da ih edukuje u zdravom načinu razmišljanja...

"Mini kamp u Trebinju je produkt moje želje i osjećanja da se doziva gen sa jedne strane, a sa druge moja pasija i misija da radim sa djecom. Želja mi je da od onih od kojih sam učio, a iz Kleka su, porijeklom iz Trebinja, vratim ono što sam krao od njih onima što će doći poslije nas. Naš je zadatak dat od Boga da damo najbolje, da ih podržimo, a ne da razmišljamo o tome kako ćemo mi i šta ćemo mi. Trebinje ima posebnu energiju i ljudi koji dođu ovdje, osjećaju potrebu da se vrate ili nešto da imaju", poručio je Grbić.

Sidney6-zlato-1.jpg

Na kraju razgovora Grbić je rekao da je u pismu mlađem sebi rekao nekoliko stvari koje bi želio da podijeli sa djecom, jer postoje stvari zbog kojih vrijedi živjeti i umrijeti - to su ljubav i vjera.

"Novac dođe i prođe, a ono što stvarno vrijedi ne može se kupiti. Kad živite život po sopstvenim načelima i principima, kad živite onako u šta vjerujete, da ste spremni da za to poginete, onda živite život koji je vrijedan življenja, slobodan život. Postoji puno ljudi koji žive život od trenutnog interesa i po kompromisu i oni na sve moguće načine pokušavaju da ukaljaju one koji žive slobodarski život jer im smetaju. Sama njihova pojava principijelnosti, dosljednosti i časti njima prlja pogled na sebe, jer se osjećaju prljavo. Kad živiš život takav da si ponosan šta i kako radiš, da možeš pogledati sebe u ogledalo - onda si svoj, a to možeš raditi kroz sport ili bilo koju drugu aktivnost koju god želiš", zaključio je za TrebinjeLive.info Grbić.