U površkoj Slivnici inat srušio "Srpsko učilište", a sloga i volja obnovili život (Foto)

Asfaltnim putem sa početka osamdesetih godina prošlog vijeka dolazi se u sela Trebinjske površi. Ni danas na njemu nema zakrpa, a mještani kažu da je onda kad je građen plaćen 510.000.000 tadašnjih dinara. Bio je to prvi put koji je radila "Hercegovinaputevi". Pored glavnog puta ostaju Ljubovo, Mrnjići, Orašje i Ljekova, a na samom kraju je Slivnica gdje se i danas u nekoliko kuća vidi dim iz dimnjaka, poneka krava i ovca, uređene bašte.

Baš iz ovog sela je nekada uspješni privrednik SFRJ Jovo Drobnjak, a odavde su i korijeni košarkaša Mlađana Šilobada. Selo je imalo i školu jedinstvenog naziva "Srpsko učilište dobrotvora Draga Pamučine". Zbog tog "srpsko" je na samom kraju Odbrambeno-otadžbinskog rata pogođena sa čak 27 granata. Srušio je niko drugi nego inat. Svojevremeno, selo su, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, posjetili Slobodan Milošević i Veljko Kadijević. Ovo je priča o površkoj Slivnici, o istoriji, htjenjima i životu gorštaka ovog kraja...

Na 15 kilometara od Trebinja, na samoj liniji nekadašnjeg ratnog fronta, nalazi se selo Slivnica koje je u potpunosti nastradalo tokom devedesetih godina. Znaju to dobro Drobnjaci, Đurine, Marinovići, Svrdlani, Ćurtovići i Šilobadi, porodice koje potiču iz Slivnice koja danas pripada i Republici Srpskoj i Federaciji BiH, ali su mještani, ipak, u potpunosti okrenuti Trebinju. Sa Ravnim, kome zvanično teritorijalno pripadaju, nemaju ništa. Na Trebinje se sve oslanjaju, pa zato kažu da oni, bez obzira na vještačka razgraničenja, dobro znaju gdje im je matica. Ukazuje na to i zapis u kome se Slivnica po prvi put pominje 1387. godine.

Svjedoči to i starina Čedomir Marinović. Odavno je zašao u devetu deceniju života, ali i danas veoma razborito i staloženo govori o seoskoj istoriji. Iako u selu ima manje od deset mještana, sjeća se Marinović svjedočenja svojih predaka da je školu, izgrađenu 1887. godine, nakon Prvog svjetskog rata, pohađalo i više od 140 učenika iz čak 12 okolnih sela koje su učila tri učitelja. Pred posljednji rat imala je šest učenika. Danas ta ista škola čeka nekog novog Draga Pamučinu, da se kao feniks podigne iz pepela. Ne krije Marinović da bi se ponovo rodio kad bi vidio školu pokrivenu krovom, prozore i vrata, obnovljene zidove. Zna, kaže, da je teško očekivati da u njoj ponovo bude đaka, ali zato može biti seoski dom sa stalnom muzejskom postavkom, da podsjeća na neka druga vremena.

"Drago Pamučina bio je srpski narodni dobrotvor, rođen 1810. godine u selu Zagradinje, a preminuo 1892. godine. U mladosti je bio čobanin, a zatim se nastanio prvo u susjednom Dubrovniku, a zatim u Trstu, gdje je otpočeo sa trgovinom i stvorio veliko bogatstvo. Sa 30.000 forinti je podigao školu u Slivnici te testamentom ostavio dodatnih 10.000 forinti za školu, a izgradio je i crkvu u svom rodnom selu o čemu svjedoči tekst objavljen 29. februara 1892. u listu 'Bosanska vila', broj šest", priča nam Marinović, dok pokazuje stranicu "Bosanske vile".

Školu su, osim iz Slivnice, pohađali i učenici iz dživarskog Poljica, Glavske, Rupnog Dola, Zagradinja, Bobovišta, Sparožića, Baonina, Ljubova, Biograda, Orašja, Mrnjića i Ljekove. Tokom Drugog svjetskog rata škola je postala kasarna, da bi nakon rata ponovo uspostavljena škola. Natpis na školi podsjeća na jedno vrijeme i čovjeka koji je prije skoro 140 godina postao ktitor obrazovne ustanove.

Zanimljivo je da je cjelokupan materijal za izgradnju škole, osim kreča i kamena, dopremljen brodom u Dubrovnik, a zatim konjskom zapregom do Ljubova odakle je prenesen na ljudskom vratu do Slivnice.

„Iako je napravljena 1887. godine, sa radom je počela tek 1907. godine. Naši stari su nam pričali da austrijska vlast nije dozvolila da se škola otvori punih 20 godina upravo zbog riječi 'srpsko učilište'. Prvi đaci koji su je pohađali bili su 1900. godište“, istakao je Čedomir Marinović.

Neposredno uz "Srpsko učilište" nalazi se i nedavno obnovljena pravoslavna crkva posvećena Svetom Klimentu rimskom. Oko nje je pravoslavno groblje, a dalje, na jugozapadu, vidi se vrh Timar koji su tokom posljednjeg rata držale neprijateljske jedinice.

Marinović nam priča da je život na selu bio težak, ali da su se njegovi preci oslanjali na susjedna Konavla i Dubrovnik, gdje su prodavali ono što bi proizveli.

U Slivnici živi i Mićo Ćurtović i dok nam pokazuje svoje radove urađene od korijenja drveća, priča da je selo tokom posljednjeg rata bilo linija razgraničenja između zaraćenih strana. Sjeća se da je, prilikom povlačenja regularne Hrvatske vojske, iz tenka, ispaljeno 27 projektila koji su pogodili školu.

„Pričali su stariji ljudi da je na ovoj školi jedinstven natpis napisan ćiriličnim pismom u Jugoslaviji - 'Srpsko učilište' i da je na kraju rata baš iz tog razloga granatirana. I Nijemci su je tokom Drugog svjetskog rata gađali iz aviona, ali je nisu pogodili. Bilo je inicijativa da se objekat nekadašnje škole obnovi, ali je nekako uvijek bilo drugih prioriteta. Čak smo govorili i da bi objekat mogao da posluži kao seoski dom, prostor za muzejsku postavku ili vatrogasno društvo“, naveo je Ćurtović.

Kaže da je sada najveći dio imanja mještana pod minama. Do većine ledina, pašnjaka i šume ne mogu da dođu jer je cijelo područje minirano. Iako je bilo nagovještaja da će se početi sa deminiranjem – to još uvijek nije slučaj. Posljednja inicijativa za uklanjanje zaostalih mina iznesena je pred mještane početkom septembra.

„Sjećam se da je ovdje dovezeno više od 2.000 mina. Nijedna nije vraćena. Veliko je minsko polje. Kad su požari čujemo i po 30 detonacija, a kad smo se vratili u selo poslije rata – pronašli smo veliki broj neeksplodiranih granata. Vidjećemo šta će da bude od ove najnovije inicijative koju su nam prezentovali predstavnici Ambasade SAD“, kazao je Ćurtović.

Radovan Svrdlan nas podsjeća da je selo asfaltni put dobilo 1981. godine i to zaslugom njihovih zemljaka - Jova Drobnjaka, koji je u to vrijeme bio direktor Dubrovačkog transportnog sistema /DTS/ i Mića Marinovića koji je bio u Sarajevu, a sve uz učešće mještana.

„Da to nije tada urađeno, danas ovdje nikoga ne bi bilo i ne samo ovdje nego u više sela Trebinjske površi. Mi smo od Trebinja udaljeni 15 kilometara, a od magistralnog puta 'Trebinje-Dubrovnik' oko pet kilometara. Do Ravnog treba da vozimo 50 kilometara. Sve vam je jasno“, naveo je Svrdlan.

Djeca i unuci im sve češće dolaze, jer uviđaju da bez sela nema ni grada i da je selo to koje može da obezbijediti egzistenciju svakom čovjeku, samo ako želi da radi.

„Naši stari i mi sada bavimo se poljoprivredom, stočarstvom, pčelarstvom. Prije rata smo sve što smo proizvodili prodavali na pijaci u Dubrovniku. Moglo se živjeti, ne kažem da je bilo idealno. Ali, što kažu ljudi - vrijeme gradi, vrijeme i razgrađuje“, priča Svrdlan.

Navodi da u svim selima koja su neprijateljske snage popalila, opljačkala i razrušila nikada nisu živjeli ni muslimani ni rimokatolici, već je sve bio pravoslavni živalj, o čemu svjedoče i brojni sakralni objekti i pisani dokumenti.

„Danas nam kažu – vi pripadate Federaciji. Kakvoj Federaciji? Ovo je Republika Srpska. Sve dobijamo iz Trebinja. Sad su postavili i javnu rasvjetu, struja dolazi iz Trebinja, a pomogli su nam i za obnovu crkve. Treba reći bez imalo ustručavanja  – vlasti su dolazile i prolazile, nijednu osim ove što je danas u Trebinju – nije interesovala Slivnica, Glavska, Gola Glavica, Bobovišta. Obišli bi nas pred izbore i obećavali bi svašta, ali poslije niko ništa. Srećom, danas je drugačije, obećali su i ispunili dosta toga. Hvala im, to treba pošteno reći“, naveo je Svrdlan.

Teritorija sela Trebinjske površi je, slažu se mještani Slivnice, planski predata neprijatelju tokom rata, i to bez ispaljenog metka, što je kasnije potvrđeno razgraničenjem između Republike Srpske i Federacije BiH, čime je dubrovačko zalađe, koje je uvijek bilo trebinjsko i ničije drugo, pripalo Ravnom, prije rata isto selu kao i Slivnica.

„Kad zovete vatrogasce, policiju, hitnu pomoć – pozivamo naše ljude u Trebinju. Uvijek su tu da nam pomognu, posebno dežurne službe kao što je hitna. Vatrogasci su tu uvijek kad treba braniti naša imanja od požara koji su ovdje veoma česti. Civilna zaštita nam je uvijek pri ruci, posebno Mišo Pamučina. Mi se oslanjamo na Trebinje i nema tu nikakvog dodatnog komentara, a neka oni razgraničavaju kako hoće. Mi znamo šta je naše“, priča Svrdlan.

Četiri razreda škole završio je u Slivnici, a te 1964. godine bilo je 37 đaka prvaka.

„Ali, vidite i sami, školu su razrušili. Proradio im neki naopak inat. Doći će vrijeme da se i ona obnovi. Kad smo se poslije rata vratili u selo – dosta kuća i pomoćnih objekata je bilo oštećeno, uništeno. I zamislite sad ovo – da obnovimo porušeno dali su nam ukupno 19.000 maraka. Ali, vidite, obnovilo se dosta, pa će i 'Srpsko učilište'“, priča Svrdlan.