Stanovnici sela Kubaš u opštini Berkovići, do kuća dolaze samo terenskim vozilom, struju imaju samo zahvaljujući hercegovačkom suncu, a voda je u ovom kraju dragocjena kao zlato. Hercegovina još u sebi čuva sela u kojima kao da je vrijeme stalo, gdje mještane možemo izbrojiti na prste, a život i opstanak zavise upravo od tih deset prstiju: žuljevitih, ogrubjelih od teškog rada.

Tako blizu, a tako daleko. Ovim riječima bi se mogao sažeti život mješatana sela Kubaš. Od centra opštine Brekovići daleko su samo šest kilometara, ali do svojih kuća jedva stižu 15 kilometara dugim i veoma lošim obilaznim makadamom. I ovaj put napravljen je tek tokom rata uz pomoć Vojske Republike Srpske. Mještani žive samo od stočarstva, a za stoku treba i hrana i voda.

- U ovoj našoj čatrnji imamo vode samo za deset dana, onda je moramo kupovati. Skupa je, cisterna pitke vode košta 200 do 300 maraka, ali ovakvim makadamskim putem niko neće da vozi - priča Ljubo Grbo, mještanin Kubaša.

Struja nikada nije stigla u selo, iako do Berkovića gotovo da može da se dobaci kamenom. Sami, ili uz pomoć donacija, seljani su ugradili solarne panele, pa struju imaju samo za najnužnije potrebe.

Napravili su seljani nove kuće u podnožju Kubaša, sa vodom, strujom i ostalim pogodnostima. Ali od pogodnosti ne može da se živi: stočarstvo je jedini izvor prihoda za njih, pa su vezani za ovo selo gdje trenutno imao oko 400 grla stoke.

Put, voda i struja osnovni su uslovi za normalan život u 21. vijeku. Ovdje to zvuči kao daleki i nedostižni luksuz, a svaki dan je jedna nova borba.