Kada se kaže Klek, prva asocijacija je odbojka i Olimpijsko selo Klek. Razlog tome je što se za odbojkašice i odbojkaše iz ovog sela pročulo još u Jugoslaviji. Međutim, odbojka nije jedini sport u kojem su Klečani postizali izvanredne rezultate. Od odbojke u Kleku je jedino stariji fudbal.

vanja grbic

U Kleku veliki uspjeh u američkom fudbalu postigao je klub „Vitezovi“, koji je u Srbiji dospio do samog vrha.

Međutim, ni oni nisu dosegli odbojkašice i odbojkaše, koji su iz ničega dospjeli do zvijezda u ondašnjoj Jugoslaviji, učinivši da odbojka postane brend i lična karta Kleka. O čudu iz Kleka, zvanom odbojka, novine su počele da pišu 1964. godine, kada su Klečani obezbijedili ulazak među najbolje klubove Jugoslavije, a Klečanke osvojile Kup Jugoslavije.

Godine 1972. Klečani slave titulu prvaka Jugoslavije, što je bio podatak za Ginisa. U štampi se vrtila rečenica o tome da „nigdje u svijetu“ tako malo mjesto nije dobilo šampiona u timskom sportu.

Titulu je donijelo 12 veličanstvenih i to: Miloš Grbić, Branko Berak, Miro Ćuk, Nedeljko Ivanković, Milorad Kijac, Milenko Vuković, Milorad Mičić, Branko Vujović, Slobodan Grbić, Radomir Dursun, Slobodan Damjanac i Milenko Šegrt.

Komšije i školski drugovi, svi iz Kleka sem Milorada Mičića, Bosanca, koji je postao naturalizovani Hercegovac. Prvi igrač i kapiten bio je Miloš Grbić, standardni reprezentativac Jugoslavije koja je 1975. godine osvojila treće mjesto na Evropskom prvenstvu.

Ipak, za uspjehe novih reprezentativnih sastava velike zasluge imali su Miloševi sinovi, Vanja i Nikola, u čijim kolekcijama su evropska i olimpijska zlata i mnogi drugi trofeji.

Uz košarkaša Dejana Bodirogu, koji je proglašen i za prvog u svijetu, Vanja i Nikola su najbolji sportski izdanci hercegovačkih kolonista.

„Klek kao sportski fenomen treba posmatrati iz više različitih razloga, ali ne zato što smo Nikola, Dejan i ja iz Kleka, već iz razloga što postoji nešto što je postojalo pre i posle“, kaže Vanja Grbić u razgovoru za TrebinjeLive.

On naglašava da svi znaju kakav su Hercegovci narod – trpeljiv, ali vrlo mudar, narod koji ćuti, odrstao na kamenu, među zmijama, gdje nema pogodnih uslova za život i gdje je borba za opstanak svakodnevna.

„Taj mentalitet, svakodnevne borbe za život, preneo se i na sport. Uspehe naših klubova u svetskoj federaciji su prepoznali kao fenomen, i to govori da postoji, pored sportskog umeća, poseban gen i sklonost“, kaže Grbić, podsjećajući da je odbojka u Klek došla zahvaljujući Dušku Potkonjaku, koji je donio prvu odbojkašku loptu.

Zahvaljujući Potkonjaku, u odbojci se našao i njegov otac Miloš, ali i brojni Klečani. Oni su tokom dana radili u polju i kod kuće, a poslijepodne je bio obavezan trening.

„Porodica Grbić je bila sačinjena od dede, babe i njihova četiri sina, od čega su se dvojica rodila u Pridvorcima, a dvojica u Kleku. Što kaže moj pokojni stric Slobo ’meni kažu da sam dođoš, a ja sam rođen ovde’. Ali to je vezano za naš mentalitet. Hercegovci su ponosni i ćutljivi. Nekada ih je taj ponos previše koštao i to sam osetio na svojoj koži. Taj ponos nije gordost, već šta si, ko si, odakle si i svakodnevna želja da opravdamo ono što očekujemo od sebe. Mi sami sebi sudimo najbolje i ne dozvoljavamo na sebe upravo zbog toga što od sebe puno zahtevamo“, kaže Grbić.

Kada je Vanjin otac Miloš rukovodio odbojkom u Kleku, djeca su se vodila po uzrasnoj dobi, uz pomoć tri trenera koja su bila specijalizovana za određeni uzrast. Akcenat je bio na zdravom razvoju i individualizaciji talenata, ali je treniranje bilo dostupno svima, te se na taj način dolazilo do najboljih.

„Klek nije imao, niti ima uslove da se takmiči u najvišem rangu takmičenja. Osnova je bila da se deca kvalifikuju, obuče i pripreme da nastave svoje životne i sportske karijere negde drugo i da im se za taj nastavak nađu klubovi koji će im plaćati smeštaj, ishranu, stipendiju. U to vreme Klek je bio Srbija, a Beograd i Novi Sad Amerika i Nemačka, gde mladi idu na studiranje. I upravo to je bio najbolji način da se deca otisnu“, napominje Grbić.

Bilo je svakodnevno dokazivanje. Hercegovci su po tome poznati. A dokaz tome ide i iz Sidneja u kome su naši reprezentativci osvojili zlato.

 „Kad smo osvojili zlatnu medalju u Sidneju, moj brat Dragan, koji je odrastao sa nama, kaže mi ’Majstore, pusti ti tu zlatnu medalju, aj da te vidim ovde jedan na jedan’. To je onaj ponos koji postoji kod nas – hoću da svakog momenta dokažem da sam bolji i da vrijedim“, ističe Grbić.

U Kleku se tada slavilo kao nikada prije. Svi koji su imali bilo kakvo vatreno oružje, te noći su pucali, pekao se vo na ražnju, dijelilo besplatno pivo, a lokalni pekar je dao lepinje.

Govoreći o današnjem položaju odbojke u Kleku, Grbić kaže da se Klečani takmiče u Super ligi Srbije, te da samo selo i danas predstavlja fenomen. Ipak, naglašava po korijenima Hercegovac, danas klubovi funkcionišu po novom, a finasiraju po starom, ali lošijem principu.

„Danas ukoliko hoćete da se bavite sportom morate da platite, a ako hoćete da pomognete klub onda plaćate državi porez. A država izdvaja veoma mali procenat budžeta za finansiranje sporta. Ostao je mentalitet, ali se, nažalost, momci dokazuju u nekim drugim stvarima, koje nisu za pohvalu“, govori Grbić, koji je jedan od naših, ali i svjetskih najboljih odbojkaša.

Klek ima više desetina reprezentativaca, i kada dođete na odbojkašku utakmicu i baba koja sjedi na tribinama se razumije u odbojku i njoj ne možete prodati priču. Postoji jedna velika i visoka kultura i velika zahtjevnost, jer bez zahtjevnosti ne postoji ni potreba da se založi onako kako treba, ističe Vanja Grbić.

Ulica Save Kovačevića, takozvana Glavna ulica, nosi i nezvanični naziv "Ulica reprezentativaca". Razlog tome je što se sa jedne strane ulice nalaze reprezentativci Grbići, sestre Natalija i Sofija Kojović, Branko Berak, Miro Ćuk i sestra i brat Vesna i Nenad Komnenić. S druge strane ulice su reprezentativci Dejan Bodiroga, Vladimir Vlatković i Ljubiša Berak.

On dodaje da veza između Trebinja i Kleka nije fizičke i materijalne prirode, već da je to nešto što je izuzetno jako i nešto što je posebno.

„Kada dođete na druženje i kada ustane Uroš Milojević, sve u nadi da neće jako odužiti, vidite koliko u jednom čoveku postoji oduševljenje i ponos što potiče iz Trebinja, ali istovremeno tuga što je njegova duša i srce razdvojena na dva dela. Jedan deo u Kleku, jedan u Trebinju. To su nedeljive stvari, a to je moguće jedino ukoliko se ne vezujete za fiziku“, kaže Grbić.

Održavanje veze između Trebinja i Kleka najviše zavisi od samih Trebinjaca i Klečana napominje naš proslavljeni odbojkaš u razgovoru za TrebinjeLive, dodajući da ima plan da u Trebinju, zajedno sa kolegama sa Fakulteta za sport u Beogradu, Splitu, Nikšiću, napravi projekat prekogranične saradnje i otvori kamp odbojke za mlađe kategorije, gdje bi se pratio razvoj mlađih kategorija.

„To je projekat koji ide od Slovenije do Bugarske, da se u Trebinju napravi jedna dvorana, smeštajni kapaciteti, restoran, internet centar i sve što je potrebno za adekvatnu razmenu u letnjem periodu tri meseca i za vreme zimskog perioda jedan mesec. Dok bi tokom ostatka godine to mogla da koriste deca iz Trebinja“, kaže Grbić, objašnjavajući da bi to bio sinonim pomirenja regiona, ali i ispunjenje njegove želje da djeci u gradu na Trebišnjici donese odbojku vrhunskog kvaliteta, koja bi za njih bila besplatna.

Igrajući odbojku, kaže, shvatio je da je život prolazan i da ljudi ne cijene po ličnim rezultatima, već po onome što čovjek ostavi iza sebe, napominjući da ne razmišlja da ga ljudi pamte, citirajući patrijarha „Budimo ljudi, nikad neljudi“.

„Jednom ćemo morati da stanemo ispred njega i da mu obrazložimo kako smo koristili darove koje nam je darivao. Sve ono što sam stekao i moje iskustvo želim da prenesem onima koji su došli posle mene, i to onih koje sam ja gledao i na koje sam se ugledao. Jer sam ja učio od Klečana, a ponešto i krao od drugih. I ja ne želim da dođem u situaciju da me neko krade, već želim da prenesem svoje znanje“, ističe Grbić.

TREBINJE ME 'SVE VIŠE VUČE'

Dok je igrao odbojku, Vanja Grbić je u Trebinju bio svega jedan put. Kad je prekinuo sa igrom išao je samo jednom godišnje, a u posljednje vrijeme svaka tri mjeseca.

„Što sam stariji sve više osećam potrebu za onim mirom koje Trebinje pruža - za vodom, vazduhom, ljudima. U Trebinju imam rodbinu i, što je najvažnije, imam gde da odem i imam s kim da se radujem“, kaže Grbić, zaključujući da sve više osjeća potrebu da se vrati u Trebinje, pa možda  i da dole i živi.