KAKO SE MIJENJAO KAMEN ZA RAVNICU Selo Klek, Trebinje u Banatu

Autor: Božo Morić Foto: TrebinjeLive
TREBINJELIVE 18. 05. 2015. - 8:56h

Selo Klek se nalazi u Banatu i teritorijalno pripada gradu Zrenjaninu – Srednjobanatskom okrugu. Prema popisu iz 2011. godine, u selu živi nešto više od 2.700 stanovnika.

klek

Ulica narodnog heroja Save Kovačevića, poznatija kao Ulica reprezentativaca

Prepoznatljivost Kleka, posebno kod nas u Trebinju i Hercegovini, jeste kolonizacija naših sunarodnika u ovo selo poslije Drugog svjetskog rata. Malo je ko od doseljenika iz trebinjskih sela, u to vrijeme, čuo za Banat.

Za agitatore Komunističke partije, prije svega skojevce, nije bilo dileme da je kolonizacija usrećiteljska misija, jer je takva poruka došla sa najvišeg mjesta – od druga Tita i Partije. U kućama potencijalnih kolonista bilo je, ipak, pitanja „poći ili ostati“, uz pažljivo vaganje razloga za i protiv.

Pripreme za put u „bolji život“, odnosno u Klek, počele su u proljeće 1945. godine, a jedini kriterijum za odlazak u Banat bilo je učestvovanje u ratu, i to na strani partizana. U Klek su se, u tri navrata, doselili mještani sela iz Popovog polja, Trebinjske Šume, Zubaca, Zagore, Ljubomira.

Ipak, početku kolonizacije prethodila je posjeta Kleku desetočlane delegacije koju su činili Jovan Ratković, Vule Vulešević, Jovan Kijac, Lazo Mijanović, Savo Providžalo, Jovo Odavić, Milan Kovač, Pavle Ninković, Nikola Narančić i Rade Popovac.

Porodica Providzalo 1946-1947

Porodica Providžalo 1946-1947. godine u Kleku

Poslije deset dana putovanja vozom od Mostara, preko Doboja, Slavonskog Broda do Novog Sada, delegaciju su u tadašnjem Petrogradu (današnjem Zrenjaninu), dočekali lokalni zvaničnici.

Nakon obilaska sela, delegacija se još brže vratila u Trebinje, gdje su uveliko trajale pripreme za veliki transport.

Voz je krenuo. Na putu do Kleka, koji je trajao više od nedjelju dana, u vozu sa kolonistima zabilježene su mnoge zgode i nezgode, koje su kasnije prepričavane sa koljena na koljeno.

Tako je Stojan Kijac, kad je prelazio most na Neretvi, zbog straha, izašao iz voza i preko mosta prešao pješke.

„Ja ću, bogami, pješke preko mosta, a i Krsto (unuk) će sa mnom. A vi kako vam volja“, obratio se svojima i izašao iz vagona s unukom u naručju i pješke prešao most.

U Klek su od 23. septembra 1945. godine do kraja 1947. godine stigle tri kompozicije doseljenika. Ukupno 233 porodice sa 1.389 članova.

„Kad smo došli u Klek, bilo je veliko blato. Nije bilo ulica, trotoara. Ljudi su navikli da žive na kamenu. Mnogi su se vraćali nazad jer nisu mogli da izdrže – njih 38. Dobili smo od države hranu, kuću, krave, konje, kola, zemlju i to ko je imao petoro članova po osam jutara zemlje (manje od hektara)“, kaže za TrebinjeLive.info Neđo Vidačić.

On dodaje da su se uglavnom bavili poljoprivredom, a dosta ljudi nije znalo ni da čita pa je tako, kaže, jedan doseljenik potpisao da ga strijeljaju.

Boljitak su doseljenici osjetili čim su počeli da rade, napominje Neđo, ističući da su se kolonisti vraćali u Trebinje po nedjelju dana da vide rodbinu.

nedjo vidacic klek

Neđo Vidačić, najstariji stanovnik sela Klek

„Ljudi su bili pametni, ali siromašni. Oni koji su ostali u Kleku, morali su da daju za vojsku. Išlo se od čovjeka do čovjeka i saopštavalo mu se koliko da da žita, masti..“, kaže Neđo, dodajući da mnogi nisu znali jedni za druge iako su živjeli u Trebinju, već su se upoznali u vozu.

Ljudi su kosili kao i u Hercegovini kosom, kopali motikom, kaže Vidačić, koji i dan-danas vozi biciklo, iako mu je 90 godina.

Nove kuće u Kleku počele su da se grade 1960. godine i po broju stanovnika selo stalno raste.

S druge strane, djeca iz kolonističkih vozova bez voznog reda danas su djedovi nekih novih klinaca koji Klek vole najviše na svijetu, a o Hercegovini pričaju kao o kraju u kojem su korijeni njihovih predaka.

Komentari

Svaka čast, tekst je za svaku pohvalu. Bilo je vreme da se i ovim putem još čvršće povežu Klek i Trebinje sa okolinom. Pisati o ljudima koji su živeli i stvarali u staroj Domovini pa prešli na novo tle gde su se navikavali postepeno i izgradili novi dom, nova prijateljstva ali nikada baš nikada ne zaboravili svoje stare kuće, svoje pašnjake, livade, reke , svoje planine i rado kroz pesmu kroz priču prepričavali život kakav je nekada tamo dole bio, i s ponosom govorili bilo je to u mojoj lepoj, dobroj staroj Hercegovini koju ću nositi u srcu do kraja života i sve to preneti na svoju decu, svoje unučadi da se nikada ne zaboravi ko su, šta su i odakle su njihovi stari.Jedino se možda moglo napomenuti da su kolonisti mahom bili od Trebinja i okoline, Ljubinje, Ljubomir, Sa Kosova isto Hercegovci Nevesinjci i tako dalje. Zatim moglo se napomenuti Prezimena porodica koja su došla , ali možda nekom drugom prilikom. Hvala puno na ovome !!!

Odgovori

Davno sam bila u Kleku. Lijepo banatsko selo, a još bolji ljudi. Vidi se da su pravi Hercegovci.

Moj stric je odselio u Klek među prvima, i znam da je uvijek otac pričao da im se bilo teško naviknuti na ravnicu. Živjeli su siromašno, ali čestito.

Hvala vam za ovaj tekst. Očekujem nastavke iz najave.

Odgovori

Jeli to onaj vakat kada su oduzimali i okupirali kuce bogatih etnickih nijemaca??

Pricap mi je jedan od tih kolonista da je njegov djed kada je desao u Banat iz Bosanskog Grahova, u kuci koja ga je zapala nasao klavir i pernate duseke i jorgane, a u svojoj rodnoj kuci u B.Grahovu, spavao je na kamenom krevet. Bojim se da ce i pitanje te imovine bitijedan od preduslova za ulazak Srbije u EU. Ako su stari vlasnici pobijeni i protjerani, ipak imaju nasljednike.

Odgovori

Ne lupetaj čoveče. Ovaj članak je o nama koji sada živimo van naše postojbine. Vakat je da je i takvih situacija bilo, ali to nije smisao ovog članka, ili je tebi krivo što i ti ili tvoji nisu dobili kuću i zemlju. Velika vecina naših predaka dobila je kućice od blata, mokre i različite od svega na šta su bili navikli. Tu i tamo dobijali su zaista i takve kuće. A taj štos „pričao mi je jedan čovek“ je stara priča naših neprijatelja.

Odgovori

Bogami Pero, koliko sam ja upoznat, jedan od preduslova Srbiji za prikljucenje EU-u mogao bi biti rjesavanje pitanja oduzete imovine na koju su se naseljavali kolonisti nakon WW2.

Poznajem covjeka iz Bosanskog Grahova ciji su preci dosli u Banat na isti nacin kao i ovi nasi sugradjani. Pricao mi je Branko da je njegov djed u B.Grahovu spavao pored ognjista na kamenom krevetu pokriven ovcijim kozama. Kada su dosli u Banat i dobili njemacko imanje, u kuci su nasli pernate jastuke i jorgane te klavir i mnoge likovne umjetnine, sto je djed iskoristio za potpalu vatre.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala TrebinjeLive.info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal TrebinjeLive.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.
Evo zbog čega je TrebinjeLive najčitaniji i najuticajniji portal u gradu!
7.000+
dnevnih
posjeta
220.000+
mjesečnih
čitanja
520.000+
mjesečnih
pregleda stranica
17.600+
fejsbuk
sviđanja