Aleksandra Gazivoda: „Čuj kako tvoje srce ludo bije u meni“

Autor: Aleksandra Gazivoda Foto: TrebinjeLive
TREBINJELIVE 25. 04. 2015. - 14:01h

Aleksandra Gazivoda je učenik prvog razreda Gimnazije „Jovan Dučić“. Osvojila je prvo mjesto na književnom konkursu o temi „Stogodišnjica od početka Velikog rata“, u okviru XXIII međunarodnog takmičenja „Svetosavlje i naše doba“, koje organizuju Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije, Kolo srpskih sestara Eparhije Bačke, Odbor za veronauku, Centar za likovno vaspitanje dece i omladine Vojvodine i Udruženje vojvođanskih učitelja. Sa ponosom čitala nagrađeni rad i predstavljala svoju školu na svečanosti povodom dodjele nagrada u Novom Sadu.

aleksandra gazivoda

„Čuj kako tvoje srce ludo bije u meni“
(V. Šimborska)

Moj tata je istoričar, a ja sam jedna radoznala mlada dama. Atribut radoznalosti velikodušno su mi dodijelili mama i tata, u paketu sa još nekim, kao tvrdoglavost, hirovitost i tako to, a karakteristike mlade dame još velikodušnije sam podarila sama sebi. Dobro, mama kaže da radoznalost nije loša, ako ne zabadam nos u tuđe stvari, što ja, naravno, ne radim, sa izuzetkom onih polica tatine biblioteke na koje je on „stavio veto“, a koje naročito volim da istražujem.

U stvari, mene istorija puno i ne zanima, barem nije do sada, više me tim policama privlačila „plovidba nepoznatim, zabranjenim vodama“, ali taj mi je „poduhvat“ donio tebe, moja prijateljice. Naime, listajući nasumice po knjigama sa fotografijama, pogled mi je prikovala jedna slika. Crno-bijela. Petero majušnih bića, djevojčica i dječaka, šćućurenih jedno uz drugo, troje najmanjih spustilo glavice, djevojčica sa maramom, sa tvoje desne strane, plače, bosonogom dječaku do nje strah raširio oči. U stvari, strah im je svima dao isti izraz lica, samo se tvoje izdvajalo. Najstarija među njima, šesta, imaš negdje oko 14, kao ja, gledaš pravo u fotoaparat, odlučno, hrabro… Tanušnim rukama obgrlila si ostale, čvrsto ih stežeš, bradu isturila…

Nazvah te u sebi Hrabro Srce. Osim tih krupnih, crnih očiju i stava, pažnju mi privukoše tvoje nemirne kovrdže, što proviruju ispod marame. Zapanjujuće liče na moje. Prepoznah u sekundi u tvom licu svoje, samo što sam ja malo bucmastija i hrabro se nosim sa nadimkom Bucka – Čupka. Pročitah ispod slike – Djeca Mačve u Velikom ratu – 1914. Ponovo podigoh pogled na vas. Koliko bola na jednom mjestu. I krhotina nečeg što se, očigledno, zvalo dom. Jesu li ovo tvoje sestrice i braća? Gdje su vaši mama i tata? Iz slike kao da je strujala hladna promaja, kao iz mračnog hodnika. Iako je, očigledno, bilo ljeto. Zidovi srušeni, merdevine na jednom zidu penju se u prazno, gomila nekih greda oko vas, trava zgažena, otisci liče na tragove kopita, u dvorištu neka nepravilna rupa, podsjeti me na ranu, sve je izmješteno sa svog mjesta, prekinuta dječija igra, prekinuto slavlje ljeta.

Hrabro Srce, šta je bilo sa vama? Je li vaša porodica opstala? Vaš dom obnovljen? Koja li je nijansa u okeanu slučajnosti odlučivala? Ko se spasio „kroz jedinu rupu u mreži“, kako kaže jedna pjesnikinja o kojoj je pričala moja nastavnica? Je li ti mogla pomoći tvoja hrabrost? Okrenuh stranicu i pogled mi se ukoči na sljedećoj slici, najstrašnijem prizoru koji sam ikad vidjela, na poredanim, položenim malim tijelima. Osjetih kako mi neko blago uzima knjigu iz ruku: – Ana, zar nismo razgovarali toliko puta? Suviše si mala za ove fotografije. I ovakve knjige.

– Tata, ko je ovo učinio? – U Prvom svjetskom ratu, u ljeto 1914, austrougarski vojnici počinili su užasne zločine nad civilima na teritoriji Mačve. – Ubijali su i djecu? – I djecu, ali ti znaš da smo se dogovorili da pitaš šta te interesuje, a ne da sama listaš moje knjige. Neke stvari su za odrasle. – Ha, ako misliš da su ratovi za odrasle, zašto djecu ne ostave na miru? – Opet taj tvoj ton, ne mislim da su ratovi za bilo koga, dijete. Rat je nešto najstrašnije što se može desiti ljudima, prošlost ih je puna, sadašnjost bi bila idealna bez njih. – Ali nije bez njih. Tata, kako je neko mogao učiniti onako nešto? – Rat ponekad iz pojedinaca izvuče najgore, pretvori ih u hodajuću mržnju i zlo. Kasno je, dušo, za ovakve razgovore. Ne čeka li te kontrolni iz fizike sutra?

I tako smo „zatvorili debatu“, a ja sam znala da mogu u sebi da nastavim ovaj moj neravnopravni „razgovor“ sa tobom. Neravnopravan – jer su nam svjetovi udaljeni tačno stotinu godina. I savjest mi je proradila iste sekunde. Sjetila sam se kakvu sam scenu napravila neki dan, kad su mi vrli roditelji uskratili ajfon. Ima ga već nekoliko djevojčica u razredu, a moja mama smatra da je to nepotrebna „igračka“, da se inače suviše družim sa telefonom, fejsbukom, internetom i sve tako to, pri čemu se i moja baka, koja mi inače redovno drži stranu, izdajnički ponijela nazvavši računare i androide sokoćalima.

Nije mi se dalo da uložim baš mnogo mašte u svoju reakciju, samo sam teatralno pala na pod i lupala šakama po njemu. Znaš, imam ja i mnogo ekspresivnije nastupe protesta, ali susret sa tobom natjerao me da se zastidim. Zaista. Šta sve ti nisi imala, to jest, šta su ti najgrublje prekinuli i oteli, a šta ja sve imam. I ne mislim, naravno, na posjedovanje stvari, ti znaš, Hrabro Srce, da baš i nisam tako plitka. Osim toga, tvoj svijet i nisu nastanjivale stvari koje pomenuh.

Pozornica za tvoje igre vjerovatno su bile zelene poljane, učesnici pravi maslačci, leptirovi i jaganjci, a tvoje krupne oči žedno su upijale sve radosti majke prirode, sve dok… Evo i ovdje pod jorganom tvoj pogled me prati. Jeste li ostali zajedno? Koliko ti je uspijevalo da štitiš hrabrošću svoje sestrice i braću? Jesu li vas poveli u neki zbjeg? Jesu li vas… Ne, to neću da mislim. Kako li je poslije izgledalo mjesto gdje je bila vaša kuća. I mimo sopstvene volje, vidjeh pobjedničke pipke korova, koji proždire ruševine. Polako ih zatrpava zemlja, prekrivaju trave, od kućice ne osta ni ožiljak. Ognjište utrnulo. A onda nešto strašnije čuh, pored sopstvene volje – kako pucaju krhke dječije kosti i zemlja se natapa krvlju. Tvoje oči se izbrisaše. Bože! U glavi poče da mi tutnji.

Pokušavam da istjeram tu grmljavinu iz sebe. -Znaš li koliko je bilo nas, dece žrtava? – kao da ponovo izroni tvoje lice sa velikim, crnim, hrabrim očima. – Znaš li koliko je uopšte bilo mrtvih? Da li to bijaše čas olakšanja, jer ponovo razgovaramo, ili nijemi očaj za mene zbog sadržaja razgovora? I još se mnoštvo rečenica, uglavnom pitanja, krilo u tvojim očima. One su se čak proročki zagledale u budućnost i vidjele djecu Kragujevca, Kozare, Jasenovca…

Tvoje krupne oči širile su vidokrug od naše geografske tačke, velikog klupka nesporazuma, i ne tako davnog rata, na druge narode i čitavu ovu raskrvavljenu planetu. A tvoja pitanja su ispunjavala moju glavu. Ni na jedno nisam znala odgovor, ali jedno je bilo izvjesno. Osjetih kako tvoje srce i srca svih sa one slike kucaju u meni. Čuješ li te otkucaje? Ne možemo vas nikada zaboraviti. I ne možemo da ništa ne činimo. I moja čvrsta odluka je pala. Prvo, odustaću od nekih svojih bubica i početi sa pokušajem sklapanja primirja sa mamom i tatom, a onda ću početi da razrađujem taktiku kako da utičem na odrasle.

Jednom ću se baviti istorijom, svu svoju radoznalost usmjeriću ka traženju uzroka i posljedica, naročito ću izučavati stradanje djece u ratu. To ti dugujem. Do tada, daću sve od sebe da se u svom malom svijetu borim protiv svih oblika mržnje, koja zaista ne vodi nikud. Zbog tebe, Hrabro Srce, zbog vas sa slike. I zbog svih nesrećnih mališana koje je stigla patnja. Obećava ti to tvoja prijateljica Bucka-Čupka. Ništa ne bi trebalo da bude vrijedno suze jednog djeteta, nešto slično je rekao jedan odrasli, mudri čovjek.

Onda, čujte me, veliki, odrasli, pametni! Vrijeme je da zaposlite svu svoju pamet i preduhitrite užase čiji je finale fotografija poput one Djeca Mačve u Velikom ratu – 1914. Kad zasviraju ratne trube, za kolone i kolone djece je kasno. Ne dajte strahu da se nastani u našim očima, pustite da dosanjamo svoje snove, doigramo dječije igre. Bićemo bolji ljudi. Nije li u tome spas?

(iz zbirke najuspješnijih učeničkih radova, nagrađene na Konkursu „Stogodišnjica od početka Velikog rata“ – Novi Sad, 2015)

Komentari

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala TrebinjeLive.info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal TrebinjeLive.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.
Evo zbog čega je TrebinjeLive najčitaniji i najuticajniji portal u gradu!
8.500+
dnevnih
posjeta
265.000+
mjesečnih
čitanja
620.000+
mjesečnih
pregleda stranica
18.500+
fejsbuk
sviđanja