Ana Drašković: "Imam pravo da budem veoma glasna"

Ana Drašković je odlična učenica II1 odjeljenja Gimnazije "Jovan Dučić" u Trebinju. Lijepo razmišlja, lijepo to umije da kaže i napiše. Lijepo i glumi. Aktivna je u literarnoj sekciji svoje škole i u dramskom ansamblu "Male stvari" u našem gradu. Ana lijepo osmišljava svoj život kreativnošću, ali i život svih koji pročitaju njene lirske zapise i koji je gledaju na pozornici.

Imam pravo da budem veoma glasna

Noć je druga priča...Noću je tiho, a tišina izvlači naš skriveni kontinent na vidjelo. Poljubac za laku noć više nije moćan kao nekada i ne procvjeta više slatkom bezbrižnošću. Prije samo par godina taj poljubac sam jedva čekala, jer sam znala da nakon njega tonem u svijet maštanja, šarenih snova u kojima rastem i imam moć da osnažim druge. Sada, u ovom dobu na međi malog i velikog, sa opojnim mirisima i suviše šarenim slikama, sa prejakim arijama iznutra i izvana, osjećam se nesigurno. Ne samo ja, već i moji vršnjaci.

Zbunjeni smo... Slušamo priče roditelja, baka i deka o njihovom djetinjstvu koje je teklo mirno i zdravo. Svaki dan im je bio novi izazov, nova šansa. Ljudi se nisu dijelili prema nacionalnosti, boji kože, materijalnom stanju, već na one dobre i one manje dobre. Uveče, u sobi, prije spavanja, stanem pokraj prozora i razmišljam. Ne, moje misli nisu usmjerene ka drugarima, školi, simpatiji.

Razmišljam o sutrašnjem danu. Da li ćemo ga dočekati mirno i osjećati se kao ljudi? Da li će i sutra mediji da objavljuju vijesti o samoubistvima, žrtvama narkomanije, maloljetnim žrtvama nasilja u porodici, vršnjačkom nasilju? Da li je normalno da o tome razmišlja jedna srednjoškolka i da joj to naseljava dan? ''Ostavi to za kasnije'', kaže mi nekada majka.

Imam neodoljivu potrebu da kažem da se zbog svega ovoga ne osjećam dobro ni bazbjedno, imam pravo da budem veoma glasna. Odrasli, treba više da nas čujete i da nam date sigurnije odrastanje. Samo na livadi sa zdravim biljem mi ćemo imati priliku da izrastemo u sjajne ljude koji će graditi sigurnu budućnost ove zemlje. Na nama mladima je da se obrazujemo i budemo što uspješniji u svom životu, a kako ako naš glas ne dopire do onih koji nam to trebaju omogućiti? Zato ne nudite samo prazna obećanja, već se zajedno potrudimo da nam život bude što kvalitetniji, plemenitiji i sigurniji.

Hoću da koračam ulicama koje ste vi izgradili, obuvena, sita, nasmijana, voljena, zaljubljena. U život zaljubljena jer se u njemu svi vole, razumiju, bez obzira kojim jezikom govore, u koga boga vjeruju, kolike su im granice - oko jednog kamena, ili oko cijele planete. Da idem pravo jer ćete me naučiti, i da novim klincima kažem – OVUDA, da ne zalutaju. Zato mi pokažite vi, složite misli u jednu vertikalu, ne u stotinu, izbacite iz džepova ono što je tuđe i vratite sve svoje, makar i drvce. Vratite ukradena djetinjstva i osvijetlite zamagljene budućnosti. Podarite djetetu i starcu krišku hljeba i jabuku.

ETO, TO HOĆU.