Tijana Babić je odlična i talentovana učenica II4 odjeljenja Gimnazije "Jovan Dučić" u Trebinju. Član je literarne sekcije u svojoj školi, jer odmalena gaji ljubav prema knjizi i pisanoj riječi. "Divan je osjećaj kad uzmeš olovku u ruku, a riječi se vezu jedna za drugom", kaže Tijana. Do sada je osvojila dvije literarne nagrade. Na konkursu posvećenom "Nedjelji djeteta", koji je raspisao PP zavod Republike Srpske na temu "IMAM PRAVO DA KAŽEM I BUDEM SASLUŠAN", osvojila je drugu nagradu. Na XIII Međunarodnom festivalu poezije za mlade u organizaciji Forum teatra, Tijana je svojim stihovima osvojila I nagradu u kategoriji srednjoškolaca. Njena tanana lirska struna ima šanse da dopre do mnogih.

tijana babic

Imam pravo da kažem i budem saslušan

Kad galaksiju zapale zvijezde i grad ogrne mrak, sve utihne i utone u san. Kralj Mir i kraljica Tišina. Međutim, nije svugdje tako idilično... U mojoj glavi sve vrvi kao u gustom drumskom saobraćaju. Kao semafor zasvijetli mi niz pitanja. Dok još traje dan, ona ne trepere. Sakriju se u neki ćošak i ne pomaljaju, jer mi druge stvari odvlače pažnju.

I evo, i noćas je tako, opet me iste misli muče... Šta će biti sutra?! Živimo u sadašnjosti, ali želim da znam hoćemo li dočekati ljepša jutra, ili je to samo ustaljeni kliše koji se ponavlja mehanički? Znam da možemo dočekati, samo ako to snažno želimo!
Mi smo dovoljno sposobni, samo nam je potreban nečiji glas da nas probudi, razdrma. Nečije individualno malo u zajednici je puno!

Iako sam dijete, imam pravo na riječ, misao, govor! Moje je puno pravo da kažem i budem saslušana. Da sa nekim podijelim sve ono što me muči u ovom cvatu koji bi trebalo da bude najljepši dio moga života.

Živimo od vode, vazduha, svjetlosti, vitamina, minerala.Za trajanje je zdravlje, a za bogatstvo je ljubav. Mnogi nemaju ni ostatke sa trpeze bogatih.Sjetim se nedužnog stanovništva koje strada u poplavama u prevelikom broju na previše obala, djece u Africi koja mole za koricu hljeba ili čašu vode, nasilja u porodici i skamenjenih suza...

Kad vidim nezaštićenu staricu na ulici, ili boso dijete kako prosi, vrisnula bih da me cijela vasiona čuje! Ali sjetim se onih koji vole život i ovu zemlju, i utješim se. Mladih koji ne odlaze, već ostaju. Zbog njih mi tinja nada da će boje velikog i malog svijeta biti ljepše.

Neće više biti cilj da su sve djevojke iste, ista šminka, frizura, poput "silikonskih barbika" i neće biti hajke na feminizirane momke i muškobanjaste djevojke.

Hoću da dišem u svijetu gdje možeš biti slobodniji, drugačiji, inovativniji! Ove poruke predstavljaju moje JA, jedinstveno, iskreno, čisto. JA sam neko koga još zovu djetetom. Duša mi nije zaprljana, nisu mi važni stranačko opredjeljenje, vjera, rasa. Razaznajem boje ljubavi, sva bića dijelim na dobre i loše. To je moja matematika, moja biologija, moja filozofija.

"Na mlađima svijet ostaje", a ja sam ta mladost čije riječi treba da se čuju.Zato ih upućujem da vam odzvone u ušima i da se ponešto zapitate...

Jer iako smo po godinama i fizički neodrasli, naše mišljenje nije ništa manje važno od mišljenja bilo koga drugog na ovome svijetu!
(nagrađeni rad)