Nikola Duper je maturant Gimnazije "Jovan Dučić". Njegoševski, jakšićevski i šantićevski eho prisutan je u njegovoj poetici, odanoj tradiciji i otadžbini. Pobijedio je na Konkursu za izbor najboljeg učeničkog literarnog rada na temu „Srbiji za rođendan“, koji su raspisali Generalni konzulat Republike Srbije u Republici Srpskoj i Republički pedagoški zavod Republike Srpske u februaru 2015. godine.
Ti si bila, jesi i bićeš
Kao izvor u srcu pustinje, kao pjesma u prozi, spasonosni odjek u muklom bezdanu, zasjenjujuća svjetlost u poražavajućoj tmini, ljekovitost istine u moru prevare, kao zrno mudrosti u bujici trivijalnosti, kao lijepa riječ u galopirajućem praznorječju, ti blistaš, iskriš, romoriš... Privijam te na grudi, ne bih li s tobom i sam ojačao, ne bi li i meni obraz zasijao, ne bih li i ja postao dostojan tvoga imena.
Od kamena svetosti ti sagradiše zidove, krov sačiniše od ploča vjekovječnosti, a zvona prkosom u visine digoše, da bruje istinu o temeljima od kostiju udarenim.
Iz njih se izvija visoko i čisto slovo o onima koji su dizali ustanke, vjerovali i uporno te čuvali od stropoštavanja u jamu nepostojanja, i kad je to izgledalo nemoguće. Odricali su se mladalačkih treptaja duše za naša krštenja i miropomazanja, zavjetovanja i vjenčanja, najradosnije praznike, svadbovanja i svetkovine, slavske trpeze i agape, koji mir donose, vjeru u Tvorca znače i bedeme duhovnosti grade, koji silovito brane natpojam tvog imena.
Pjesmo i česmo, majko i bajko, luko i pružena ruko!
Još se hvataš u koštac sa grmljavinama, onim izdaleka i onim iz utrobe sopstvene, ponovo ti premjeraju međe i otimaju dio grudi, još ima odlutalih ti sinova što sami sebi bodu srce. Priznaješ i svoje greške, još vidaš svoje rane, ali ti si bila, jesi i bićeš, prkosna od svojih predaka i buna, ozarena svijećom svetosavlja, učvršćena svojim korijenjem, iz koga kao najljepši plodovi cvjetaju častvenost i dobroljublje.
Zato okrećemo lice ka tebi, i niko te ne može istrgnuti iz moje pjesme, jer nam još zari svjetlost iste svijeće, krijepe nas isti hljeb i vino, „još se iz ljudi nismo ispisali“... I nećemo.
Zato nam niko ne može ugušiti ponos na bosonoge i goloruke pretke, koji su jurišali i jurišali sijekući guste tmine, vazdignuvši se visoko u kolone hristolikih anđela. Neka nam danas njihov sjaj pomogne kako bismo do kraja ovog ispita sačuvali ljudsko lice i slobodarski duh.
Srbijo, patnice i sanjalice, jabuko od zlata i šaro na ćilimu, izvor-vodo i zoro u oknima... Pjesmo o trajanju!
(Literarni konkurs „Srbiji za rođendan“ – nagrađeni rad)
Šta Vi mislite o ovome?