Vanja Ateljević, maturant Gimnazije "Jovan Dučić", čije pjesme često prevazilaze srednjoškolski nivo. Neke od njih našle su se među najuspješnijim radovima na Konkursu „Stogodišnjica od početka Velikog rata“ 2015. godine.

vanja ateljevic

„Plava grobnica“

Ja pjevam tugu pokoljenja,
U pukotini vijeka,
Pjevam da vas poznaju
Sve brža vremena koja dolaze.

Jer još vas poznaju južni sutoni,
I tužni povjetarac
Među rijetkim kiparisima,
I kamen, čija je boja još bijela,
Poput vaših lica,
Koji je vezao vaše pokrete,
Dok su se kiše slijevale u usta
I imale ukus smrti.

Dok vam je vazduh bježao iz grudi
I duše napuštale tijela,
Koja su jednom
Imala jasan oblik i hod,
Tamo daleko,
Među zrelim voćkama,
Usred zlata klasja
I slavujevog poja.

Ja pjevam tugu vode,
U kojoj su se izgubili tužni skeleti,
Kao u noći bez pjesme riba.

Pjevam za vremena
Koja sve brže dolaze,
Da se u njihovom vrtlogu
Ne zagubi
Tužna pozornica
Jednog vijeka.
(iz zbirke najuspješnijih učeničkih radova, nagrađene na Konkursu „Stogodišnjica od početka Velikog rata“ – Novi Sad, 2015)

Sjećanje

Na zelenoj poljani spava dječak
Usred mirisa zove i glasa zelene žune.
Čvrsto spava, sklupčan, kako je i navikao,
Samo mu glava čudno okrenuta.
Trave, pokrijte ga, njemu je hladno.

Daleko, na kamenu kraj vode
Spava njegov otac,
Ispružen pod nebom,
Koje lije svjetlost.
Lice spokojno, suviše spokojno
I blijedo.
Sunce, zagrij ga, njemu je hladno.

Na tek uzoranoj zemlji
Spava njegov otac.
Nije to oranica što priziva sjeme,
Već rov,
Nije to mrlja od zemlje na čelu,
Već rupa.
Zemljo, pokrij ga.
I njemu je hladno.

Ko će i kako će ispuniti
Pukotinu u svemiru?

Jedina sunca i topline
Što će ih zagrijati
Zovu se
Sjećanje.

(iz zbirke najuspješnijih učeničkih radova, nagrađene na Konkursu „Stogodišnjica od početka Velikog rata“ – Novi Sad, 2015)