Tamara Tica, maturant Gimnazije "Jovan Dučić", esejista prostrane erudicije i prefinjenog smisla za humor, urednica školskog elektronskog časopisa „LiteRaj“.

tamara tica

SREĆA

Od samih početaka ljudske svijesti, nameće nam se apstraktni ideal sreće kome bi trebalo da težimo iako nam niko ne govori kako se on postiže, niti šta u stvari predstavlja. Sve što znamo je da je naša dužnost da budemo srećni po svaku cijenu, i to na način na koji naše okruženje to očekuje, jer je to definicija zrelosti i odraslosti. Kao da sa godinama dobijamo novu sofisticiraniju igračku, ali na isti način kao kada smo bili djeca ne znamo kako da je pravilno koristimo dok nije prekasno, a ona je nepovratno izgubljena u neprekidnom vrtlogu nade u srećnije sutra i blagonaklonost životnih prilika prema običnom čovjeku.

Jovan Dučić je pisao da je „san o sreći viši nego sreća“, što, po meni, jako dobro ilustruje osnovne karakteristike sreće: mučnu teškoću dostizanja njenog apsoluta, ali i zapanjujuću jednostavnost kojom je možemo okusiti. Dalaj Lama je smatrao da je sreća u djelima, a Kami da je nedostižna onima koji pokušavaju da je definišu, ali je upravo Dučić poetski zaključio da je ključ sreće upravo u nama samima. U jednostavnosti te tvrdnje leži istina koja je unesrećila generacije, mučila i fascinirala brojne velike ljude, ali i djelovala kao lijek nekolicini odabranih koji su otvorili srce i umove dovoljno dugo da dopuste sebi spoznaju da su najvažije istine najčešće one najjednostavnije.

Dopuštajući sebi da volimo, da se smijemo i uživamo u danu, dopuštajući sebi da sanjamo, o divovima, vilama, jednorozima, transformerima ili Hobitima, nedostižnim peticama iz fizike i sreći, prevrtljivoj sreći koja se nekada čini tako prosta, mi dopuštamo sebi i da živimo. Tema je ovo o kojoj neki zreliji i mudriji ljudi mogu reći mnogo više od mene zahvaljujući bogatijem životnom iskustvu koje posjeduju, ali po mom mišljenju, svi poznajemo sreću barem u određenoj mjeri, kao i san o sreći, samo što ga sa se sve manje sjećamo kako odrastamo i koncentrišemo se na „probleme odraslih“.

Dopuštajući da nam neko drugi kaže šta ili koga volimo ili treba da volimo, o čemu da maštamo ili šta treba da nas usrećuje, ono je što nas udaljava od iskonske ljudske težnje za samostvarenjem i vlastitim identitetom, ali ne samo to. Vjerujem da svaki čovjek vidi svijet u vlastitim bojama, bilo to očima, srcem, racionalnim dijelom bića ili osjećajem, kao i da u dubini svoga bića shvata šta ga usrećuje i šta je to što ga čini posebnim. Sposobnost da osjećamo i saosjećamo sa drugima je ono što nas izdvaja od 8,7 miliona drugih vrsta na Zemlji, kao i sposobnost samostalnog razmišljanja i zaključivanja. Upravo ovo nam dopušta da snom o sreći dotaknemo istu makar na kratko, ali i da shvatimo da je to više nego što mnogi drugi ljudi u datom trenutku mogu doživjeti.

Još jedna ključna, ali i tragična odlika sreće jeste i njena prolaznost. Ona se poput oluje nastani u našem životu nakratko, ali dovoljno da ga suštinski izmijeni i kada na kraju ode, ostavi pustinju koju ništa drugo ne može ispuniti. Upravo zbog toga možemo poistovjetiti san o sreći i njenu iluziju sa onim što smatramo „pravom“ srećom, jer su obje jednako prolazne ali ponekad i neodoljivo slične. Ponekad je pitati se da li je ta grandiozna, neophodna sreća ikada i postojala ili je samo iluzija, mašta, pošto tako lagano i brzo klizi. Poput neke metaforičke verzije živog pijeska, klizi iz ruku čim je dotaknemo ali nas odmah povlači ka dnu ako ne možemo da je imamo.

Kažu da nijedan čovjek nije ostrvo i da ne može da opstane sam. To je nesumnjnivo tačno, kao i činjenica da određeni dio našeg života zavisi od drugih ljudi, ma šta radili. Moglo bi se reći da je sve što nam se dešava u našim malecnim životima samo prozvod energije ljudskih bića u kosmosu, koja baš kao i mi sami, haotično traže sreću. Naše se priče isprepliću i jedni na druge utičemo na načine koje ne možemo ni zamisliti, a vjerovatno nismo sposobni ni da spoznamo. Bez obzira da li to propisujemo domino efektu ili nekim višim silama, čini se je da je bezlična ljudska buka koju proizvodimo tapkajući u mraku, pokušavajući napipati ono čemu težimo, upravo ono što nas čini neodoljivo ljudskim, ma koliko slabi i predvidljivi bili.

To je nešto na šta ne možemo uticati, ali ono što je u potpunosti na nama jeste kako ćemo reagovati na život uopšteno i sve što nam donosi, kao i kako ćemo i koliko snažno doživljavati sreću i juriti snove. Šekspirov Julije Cezar kaže Brutu da „krivica nije u našim zvijezdama, već u nama samima“. Možda bismo mogli nabrajati neke slučajeve kada ni čika Viljem nije bio u pravu jer je i on na koncu samo čovjek, ali ovo nije jedan od njih. Dučić je paralelno konstatovao „sve što ljubimo stvorili smo sami“, što je, u stvari, samo bolji i elokventniji način da se kaže ono što sam ja nevješto pokušala objasniti. Veliki izgleda sa većom lakoćom shvataju ono što manjima izmiče, vjerovatno ih to i čini velikima.

(iz Zbornika radova učenika hercegovačkih srednjih škola, posvećenog Jovanu Dučiću, Pančevo, 2014)