Portal TrebinjeLive, sa saradnicima iz Trebinja i Beograda, krajem decembra 2014. godine pokrenuo je specijal pod nazivom “Odlomci iz, za nas, nepoznate istorije Trebinja".

jovan i deretic trebinje

Krajem 2014. i početkom 2015. godine objavili smo veći broj tekstova koji donose podatke srpske istorije prema autorima Srpske autohtonističke istorijske škole. Tekstovi su i te kako čitani, te su zainteresovali javnost Trebinja. Tim povodom, a pred objavu drugog dijela specijala “Trebinje i hrišćanstvo”, razgovarali smo sa našim uglednim i svjetski priznatim doktorom nauka, akademikom, a prije svega našim Trebinjcem Jovanom I. Deretićem.

Gospodine Deretiću, po čemu je današnje Trebinje dobilo ime i šta su, zapravo, Tribunija i Travunija?

- Tribunija je bila jedna ne baš široka oblast, jedna mala kneževina. Trebinje je malo promijenjen naziv Tribunije, i ono znači naziv mjesta gdje se podnosila žrtva bogovima. Odnosno, kao neko svetilište gdje se podnosila treba. Po tome je Trebinje dobilo ime.

Prema Vašim podacima, koliko je staro Trebinje?

- Trebinje se, pouzdano mogu reći, pominje od početka prvog vijeka hrišćanske ere, u vremenu borbe između srpskih plemena koja su ustala protiv rimske vlasti i Rimljana. Ono je po svemu sudeći bilo centar otpora, centar pobunjenika na jugu. Na sjeveru u Panoniji to je bio Sirmium, današnja Sremska Mitrovica.

Kakav je Vaš stav o navodima iz Ljetopisa popa Dukljanina da su kraljevi Pavlimir i njegov sin Tjecimir sahranjeni u Trebinju, u crkvi Svetog Mihaila, koja do sada nije pronađena? I da li Vi imate saznanja gdje bi ona mogla da se nalazi?

- Nažalost, ne znam gdje bi ta crkva mogla da se nalazi. Da su sahranjeni u Trebinju, to je sigurno. Jer je Trebinje od 926. godine bilo prestonica Srbije, i u Trebinju su sjedali tadašnji carevi, koji su se krunisali u Tvrdošu. Ali ne znam da li su njihovi grobovi u nekoj crkvi, jer nisam istraživao ovaj kraj. Pola vijeka i više sam odsutan iz ovih krajeva i nisam se bavio istraživanjem pojedinosti na ovom području.

Kada možemo očekivati početak istraživanja u ovoj regiji?

- Svakako da će doći do toga, ako uspijemo da organizujemo neku naučnu ustanovu koja će imati jedno odjeljenje u Trebinju. I tu će biti angažovani ljudi koji će obraditi cijelu ovu regiju, kako bi se znalo tačno kako je kroz istoriju bilo, šta je bilo i gdje je bilo. Takođe, cjelokupan projekat zavisi od vlasti Republike Srpske i Srbije.

Papa Jovan VIII je u svojim pismima priznao da je Srpska crkva primogena, to jest prvonastala evropska crkva. Da li je to jedan od jakih dokaza da smo mi oduvijek ovdje, a ne od 6. vijeka. 

- To jeste dokaz. Jovan VIII poslao je pismo humskom knezu Mihailu u kome mu je rekao: “Vaša crkva, to jest srpska, je primogena u hrišćanstvu”. On je rekao jednu istinu jer je prva episkopija u hrišćanstvu postavljena 34. godine od Svetog apostola Jakova u Sremskoj Mitrovici. To je bila episkopija za Iliriju. Odatle je krenula hrišćanska crkva po Evropi i šire.

U manastiru Svetog Petra i Pavla u Petrovom polju kod Trebinja zazidana su vrata na crkvi, što ukazuje da je tu ustoličen neki kralj. Imate li podatak koji i kada?

- To su Oštrivojevići. Sigurno je, u manastiru Svetog Petra i Pavla su trojica kraljeva krunisana. Pavlimir Ratnik, njegov sin Tjecimir i vjerovatno još jedan od Oštrivojevića, jer je Skadar, stara istorijska prestonica, ponovo postala prestonica Srbije, ali tek negdje poslije sedamdeset do osamdeset godina nakon što je bila prestonica u Trebinju. A naš grad je bio prestonica od 926. do 1000. godine.

Likinije se sve češće spominje kao predak loze Namanjića, a postoje i pisanja većeg broja autora da je rođen u Popovom polju?

- Jeste sigurno, jer je u Popovom polju bilo pleme Likina, odakle su oni porijeklom. Kada je Konstantin ubio Likinija, njegovi sinovi su pobjegli i vratili se u staro pleme u Hercegovinu, koje je bilo, po mom mišljenju, u zapadnom dijelu Popovog polja.

Trebišnjica je, kao što ste rekli više puta, sveta rijeka. Zbog čega se taj izuzetan podatak ne ističe više u javnosti, jer je on od velikog vjerskog i turističkog značaja za Trebinje?

- Kao što je i sve drugo falsifikovano u našoj istoriji, i ova činjenica se skriva. O tome je govorio i pisao Nikolaj Velimirović. Trebišnjica je sveta rijeka zato što su sveti apostoli krštavali narod u njoj. Tu je bio Petar, Pavle, Luka, Mateja.

Kod pećine Svetog apostola Pavla nalaze se ostaci stare crkve. Prema Vašem mišljenju, iz kojeg perioda datira?

- Ona datira između 40. i 50. godine nove ere. Petar je došao u ove krajeve 42. godine. Poslije godinu dana propovjedi otišao je u Rim, da i tamo osnuje crkvu. Onda su došli i drugi apostoli.

Srpska autohtonistička istorijska škola uzima sve veći zamah, ipak, njene tvrdnje i dalje mnogi osporavaju? Zbog čega?

- Niko ništa nije naučno osporio. Ni jedan jedini argument nije iznijet protiv. Osporavaju to u kafanskim pričama i u razgovorima onih koje to pogađa i onih koji žive od njihovih diploma koje su stekli na lažnoj istoriji. I ako oni priznaju da je ovo istina, a ovo jeste istina, onda ko su oni i šta vrijede njihove diplome!?

Srbima je zabranjeno Berlinskim kongresom, 1878. godine, da proučavaju svoju istoriju prije Nemanjića. A ona je i te kako važna i značajna za cjelokupan srpski rod. Šta to smeta Zapadu?

- Zapadna granica Srbije prije Nemanjića, za vrijeme Oštrivojevića, 8. 9. i 10. vijek je bila na rijeci Soči i centar je bio u Solinu. Zapravo, rimska Dalmacija je bila centar te Srbije i to im naravno smeta, jer oni kriju da je Istra bila u sastavu države Srbije. Za Istru su vođeni ratovi između Karla Velikog i Srbije. Karlo je uspio pred smrt da zauzme Istru i jedan dio prema Zrmanji, i onda je 814. godine, kada je umro Karlo, novi car Srbije Krepimir to povratio na granicu na Soči i oslobodio od Franaka. To kriju iz više razloga jer to pokazuje da je Hrvata bilo, a Hrvatske nije bilo. Hrvatska nikada nije bila samostalna država, sa svojim državnim granicama. Ona je bila samo jedno upravno područje u Srbiji. Oni sada pričaju priče o kralju Tomislavu. On nije nikad krunisan. Neka mi daju podatak gdje je i kada krunisan. On je bio vizantijski činovnik sa titulom temarka, ali se to sve krije i veliča na štetu Srba. Prvi ban, koji u svojoj tituli, pored Dalmacije, ima i Hrvatsku, bio je Krešimir, koji je prije toga bio ban u Bosni, a on je rođeni sin srpskog cara Tjecimira.

Berlinsko-bečka istorijska škola i dalje predstavlja osnovu u udžbenicima. Do kada će to biti tako?

- Mislim da to neće još dugo trajati. Apsolutno, sve što su oni tvrdili i na čemu su zasnivali svoju priču je srušeno. Ništa nije ostalo što nije srušeno, dokazano da je bilo laž i falsifikat. To neće moći još dugo da traje, jer narod sam traži promjene. Profesori ne mogu više da predavaju gluposti, jer se đaci bune, napuštaju časove. A ima i roditelja koji zabranjuju svojoj djeci da idu na časove istorije.

Ako se zvanično prihvati “zabranjena istorija Srba”, šta će se desiti sa sadašnjim istoričarima, koji se kunu u nametnutu papsku istoriju?

- Idu u penziju, pa neka onda pišu šta god hoće. Oni moraju biti sklonjeni jer od Berlinskog kongresa do sada ponavljaju jednu mantru kao papagaji i ne pitaju se da li je to tačno i može li to biti tako. Naravno, vrijeme je da se sklone, a to mora i država da učini. Oni siju pogrdne-nakaradne teze protiv srpskog naroda. Njihova istorija je jedna vrsta antisrpske propagande i ona nije zasnovana ni na čemu. Po povratku u Srbiju tražio sam okrugli sto sa Akademijom i, naravno, nisu smjeli niti smiju da to prihvate. Ne smije niko da izađe na crtu, jer nemaju nijednog argumenta. Ništa, apsolutno ništa. Istorija Vladimira Ćorovića na 800 strana teksta nema nijednu fusnotu, a kod mene u dva toma “Istorije Srba i Rusa”ima 4.800 fusnota. Kako će to oni da se sučeljavaju?

Šta bi na kraju poručili Srbima?

- Da vratimo ono što je naše. Ono što su nam pokrali i odbacimo ono što su nas unakazile i nagrdile njihove laži i njihove obmane. Da se vratimo na naučno postolje istorije i da ne dozvolimo da nas prave budalama.