Speleološko društvo „Zelena brda“ Trebinje često organizuje kampove i druženja u cilju pronalaženja i ispitivanja prirodnih ljepota naših krajeva, u ovom slučaju pećina i jama.
Nakon što su nešto više od sedam dana u bilećkom selu Bogdašići, pronašli najmanje 15 ljudskih skeleta, trebinjski speleolozi organizovali su kamp u selu Zavala u saradnji sa mađarskim speleo roniocima i speleolozima, koji već duže vrijeme pokazuju interesovanje za ispitivanje našeg kraja i sa kojima SD „Zelena brda“ ima dobru saradnju.
Prvi dan kampa rađena je jama u selu Zavala. Jama je ranije ispitivana, ali zbog prisustva vode u jednom dijelu, nije se mogla dovoljno ispitati, što je učinjeno sada. U akciji mjerenja i ispitivanja učestovali su trebinjski speleolozi kao i prijatelji iz Mađarske. Gost kampa bio je profesor Mišel Pero iz Francuske, koji se bavi proučavanjem živog svijeta mračnih dubina i koji je ovom prilikom našao rijetku vrstu pečinskog insekta. Pronađen je i novi kanal ukupne dužine vise od četrdesetak metara, kao i malo jezero.
Drugi dan kampa počeo je odlaskom u pećinu Vjetrenicu i pripremama za ulazak u prirodnu ljepoticu ovih krajeva.
Speleolozi Dejan Janković, Predrag Milošević i dva mlada člana kluba Miljan Kovačević i Nikola Korać dobili su zadatak da dođu do tačke pri kraju kanala pećine i ispitaju njenu prohodnost. Podrška spolja bila je naša članica Jelena Čalija, Trebinjka koja živi i radi u Njemačkoj.
Uslijedio je ulazak u pećinu, prelazak jezera čamcem i ispitivanje uskih kanala pećine. Nakon četiri sata prolaska uskim kanalima speleolozi su stigli do željene tačke i izvršili ispitivanje. Tokom boravka u pećini nije doveden u opasnost život nekog od članova kluba, jer su se ponašali kao tim profesionalaca i drugova koji su bili u svakom trenutku jedan uz drugog.
Pri povratku su pronašli ostatke njemačkih novina, koje je Jelena odmah prevela. Iz saznanja o događajima o kojim je pisano u novinama pretpostavlja se da su od 8. avgusta 1912. godine. Nakon više od sedam sati boravka u Vjetrenici, speleolozi su bezbjedno i sa odrađenim zadatkom napustili mračne dubine ove kraške ljepotice.
Moji utisci su veliki. Očaran sam ljepotom podzemlja ovog kraškog bogastva.
Mnogi svjetski majstori bi se postidjeli ovog dijela, dijela koje je napravila priroda u teškom hercegovačkom kršu. Zdanje Vjetrenice očaraće svakoga ko je posjeti i provede koji sat u njoj. Taj dan sam ušao sa prijateljima iz kluba u pećinu, išli smo dijelom u kojem prije nismo boravili. Sigurnost koju su mi pružale starije kolege me je zadivila, čule su se riječi: „jel ideš“, „jesi tu“, „jesi prošao“?. Dijelili su se savjeti tokom cijelog puta. Uz njih i njihovo iskustvo u tom tihom i mračnom podzemlju osjećao sam se najsigurnim čovjekom na svijetu.
Šta Vi mislite o ovome?