Posjetu Trebinju srpskog vojno-političkog analitičara, novinara i dugogodišnjeg kolumniste dnevnog lista „Politika“, Miroslava Lazanskog, iskoristili smo za ekskluzivni intervju, u kojem govori o položaju Rusije, Republici Srpskoj, ali i o Trebinju i budućem filmskom projektu.

miroslav lazanski

Gospodine Lazanski, Vaš stav o sudbini sa jedne strane Miloševića i Šešelja, a sa druge Nikolića, Vučića i Dačića, u kratkom vremenskom periodu njihov položaj nekad i sad?

- Milošević je proizvod jednog vremena, a koliko je bio u pravu, a koliko nije bio u pravu pokazaće istorija, a uostalom pokazala je već do sada. Njegov problem je bio što se nije snašao u vremenu posle pada Berlinskog zida i kraja one faze hladnog rata. Ali nažalost, u nekim stvarima pokazaće se da je bio u pravu. Bio je u pravu što se tiče ekonomije, odnosno rasprodaje, tranzicije, pljačke, itd., odnosno sve što se posle dogodilo na području Srbije. Vi danas imate praktično lopove koji su se u nekoliko godina domogli enormnih bogatstava koje su gradili narodi od 1945. godine pa nadalje. To je Miloševićev problem. Naravno da je bio autokrata u vladavini, ali je imao vrlo lošu ekipu savetnika oko sebe, a vidim da se tradicija tih savetnika političara na vrhu nastavlja i dan-danas. Što se tiče Šešelja, njegov boravak u Hagu je pravni zločin. Dakle, ono što se sa tim čovekom radi, bez obzira da li se slagao sa Šešeljevim stavovima ili ne, ili ga podržavao ili ne, ali ono što njemu rade i kako njega tamo drže već jedanaest godina istražnog zatvora, je nečuvena pravna bruka. Osim toga, ako pogledate da na području Srbije imate političare koji su 1991. i 1992. godine imali slične paravojne organizacije kao što je Šešelj imao, a koji su u javnim izjavama bili mnogo žešći nego Šešelj, oni nisu u Hagu, a Šeki je u Hagu. Zašto? Zato što su ovi prijatelji Amerikanaca i za ulazak su Srbije u NATO,  Šeki nije bio. To su tako čudni, da ne kažem patološki kriterijumi ko je išao u Hag, a ko nije. Što se tiče nove ekipe u Srbiji, ajde da im damo šansu. Jesu, to su bivši radikali, ali svako ima pravo da promeni mišljenje. Što kaže de Gol ’samo idioti ne menjaju mišljenje’. Dajmo im šansu da vidimo šta će da naprave u sledeće dve godine.

Prema Vašem mišljenju, da li i koliko se sistematski radi na slabljenju naše privredne situacije i da li to može prouzrokovati veće posljedice od političkih odluka?

- Mi tu trebamo biti potpuno realni. Niko od stranih investitora ne dolazi u Srbiju zato da bi Srbiji bilo bolje. Oni dolaze u Srbiju, pre svega, da ostvare profit i da bi njima bilo bolje. To je legitimno i to je potpuno normalno. Neće niko da ulaže lovu iz nekih altruističkih razloga. Naravno da bi njima bilo bolje, e sad koliko tu možemo mi da se naslonimo i da iskoristimo za našu ekonomiju, privredu, radnike, to je drugo pitanje. To je pitanje, neću reći morala, ali to je pitanje pre svega državne regulative, koja će to da uokviri u one okvire koji državi daju, kroz porezni sistem i određena davanja, šansu da od tog kapitala koji uđe najveći deo i ostane u Srbiji i Srbima, odnosno građanima Srbije. Mi imamo situaciju da nam ulaze strane banke, domaće pogašene, a onda krajem godine sve te strane banke kapital iznesu u svoje matične zemlje. To je ono po čemu se država poznaje, je li jaka ili nije jaka.

Do kojih granica Vas može uznemiriti neprijatno pitanje sagovornika?

- Zavisi, nema neprijatnih pitanja, samo nepripremljenih sagovornika. Ako je pitanje iz moje struke i iz oblasti sa kojom se ja bavim, nema nijednog neprijatnog pitanja.

Da li se negativan tretman Rusije u zapadnim medijima može odraziti, i kako, na buduća zbivanja u Republici Srpskoj?

- Mislim da je Republika Srpska pravilno našla oslonac na spoljno-političkom planu na dva pravca. Prvi pravac je Rusija, jer je ruski kapital ušao u Republiku Srpsku i mislim da predsednik Dodik ima odlične veze sa Putinom, a drugi pravac je Izrael. Preko Izraela Republika Srpska ima prodor ka Zapadu. Niko na Zapadu ne može da ignoriše državu Izrael, a preko države Izrael Republika Srpska ima i kontakt sa izraelskim lobijima širom sveta. Tako da mislim da je to vrlo pametno izabrano.

Imate u vidu filmski projekat. O čemu se radi?

- Radi se o Drugom svetskom ratu i o sudbini naših kraljevskih oficira, među kojima je bio i moj otac, koji su zarobljeni u Aprilskom ratu, i onda su bili u logoru Osnabrik četiri godine, u Nemačkoj. Među njima je bilo i 700 Jevreja, oficira Jugoslovenske kraljevske vojske, koje su Nemci hteli da izvuku iz logora i pošalju u Aušvic, ali naši ljudi su to sprečili. Tako da su ti ljudi, koji su bili u logoru Osnabrik, bili zaštićeni svim ženevskim konvencijama, nisu radili, imali su svoje uniforme, pa čak i pozorište i dva fudbalska tima. I to je jedna lepa istorijska priča, ali istovremeno ima i ljubavnu priču o bolničarki koja je bila ćerka vlasnika fabrike kugličnih ležajeva. Ta fabrika je bila odmah pored logora, i kad god su Englezi i Amerikanci bombardovali tu fabriku, bombe bi padale i po logoru, pa su i naši oficiri ginuli. Ta bolničarka se zaljubila u moga tatu, poslije i u jednog jevrejskog jugoslovenskog kraljevskog oficira, i na kraju je otišla u Izrael. Lepa je priča, i to bi mogao da bude dobar sprektakl kao ’Spasavanje vojnika Rajana’, samo je pitanje ko ima para da to finansira.

Mnoge zapadne diplomate, prilikom posjete Trebinju, naveli su da je za njih ’Trebinje strateški važan centar’. Po vašem mišljenju, zbog čega?

- Ne znam u kom smislu strateški važan centar. Trebinje je, uz Banjaluku, najgospodskiji grad u Republici Srpskoj, predstavlja centar turizma, zatim to je najjužniji srpski grad, grad gde je velika koncentracija intelektualaca i grad koji ima budućnost. Ima dosta mladih, a ima i potencijala za zapošljavanje, samo sve treba osmisliti. Danas na javnoj sceni se svi razbacuju sa tim izrazima ’strateški, strateški značajan’. Šta znači ’strateški’? Vrlo je važno Trebinje, jer je to jugoistočni pol Republike Srpske i tu su se Srbi održali. Takođe, vrlo je važno da se ovaj kraj razvija, jer cela istočna Hercegovina je važna u tom smislu da drži ovaj blok uz granicu prema Srbiji. I ako gledamo kroz to, Banjaluka je jedan centar razvoja, Trebinje je drugi, a Bijeljina je treći.

Poznato je da ste vezani za Trebinje i njegove žitelje. Da li ste u prilici da inicirate  organizaciju skupova u Trebinju i da i na taj način promovišete Trebinje?

- Nisam rođeni Trebinjac i ovde sam živeo sticajem okolnosti, jer mi je otac bio na službi kao oficir JNA. Ali osećam ga kao grad moje mladosti. Imam mnogo drugara, a jedan od njih je i gospodin Brano Dursun. Mislim da bi bilo pretenciozno da ja nešto iniciram, kad ovde imate moje školske drugove koji su u tome iskusniji i koji su rođeni Trebinjci, i na njima je da iniciraju skupove i organizacije. Ja ću uvek vrlo rado doći kad me pozovu.

Lazanski, koji je Gimnaziju završio u Trebinju i ove godine proslavio 45 godina mature, izvještavao je iz Sirije, Somalije, sa Krima i ratova u Avganistanu, Čečeniji, Iraku, Iranu, Kongu, Libanu, Jemenu i Libiji. Intervjuisao je dva vrhovna komandanta NATO-a, tri maršala SSSR, šefove KGB-a, KHAD-a, pedesetak ministara odbrane i načelnika generalštaba svjetskih armija, između ostalog načelnike generalštaba ruske, kineske i japanske armije. Jedini je jugoslovenski novinar koji je plovio na atomskoj podmornici, američkoj "Tautog", letio na avionu F-14, bio na nosaču aviona "Džon F. Kenedi" i letio na Mig-29.  Bio je gost vojnih akademija Rusije, Japana, SAD-a, Australije, Italije, Velike Britanije, Njemačke, Rumunije...

Imao je redovnu kolumnu u grčkom listu "Katimerini", japanskom "Sekuritarian" i "The Diamond Weekly".

Autor je deset knjiga i desetak tv serijala, a 1991. godine prelazi u „Politiku“, gdje i danas radi.