Ljubav…

Autor: Dragana Perišić Foto: Ilustracija
TREBINJELIVE 02. 06. 2014. - 20:32h

Ljubav prema klubu zna da izrežira nevjerovatne i neobične priče. Dobro je poznata ta strast, bezgranična ljubav kojom navijači prate svoj klub. Svi smo mi manje ili više činili neke ludosti zbog našeg kluba, podnosili razne žrtve i bili uz njega kad god je to bilo potrebno.

ljubav

Iako se u mome gradu kao i u cijeloj Srbiji uglavnom navija za crveno-bele, moj izbor je pao na Partizan, a moje oči na te crno-bele boje. Još kao mala našla sam svoj put. Prvu majicu voljenog kluba čuvam kao najmilije. Sjećam se prve utakmice, taj adrenalin, tu ljubav nemoguće je opisati riječima. Stariji brat, takođe veliki Grobar bi me uvijek obradovao sa novom majicom,dresom ili šalom voljenog kluba, a to su bile i moje rođendanske želje. A za mene Partizan je postajao više od života. Da, mnogo je čudno kada čujete da neka djevojka toliko voli neki klub ali moguće je i sve je veći broj djevojaka koje toliko vole svoj klub i koje sa jednakom strašću kao i suprotni pol bodre svoj tim i nose ga do pobjede. Koliko se samo puta dogodilo..subota veče, društvo me zove, grad čeka, a ja ispred televizora bodrim moga Partizana. I nikada nisam zažalila što sam zbog njega ostala kući. Majka i otac su ludjeli zbog mene, a kako sam odrastala i moja ljubav je postajala sve veća i veća. Baš kao u pjesmi: „Ljubav je naša sve jača i jača i ona raste iz dana u dan…“. I stvarno je tako i bilo. Nove majice, šalovi, cijela kuća ukrašena crno bijelom bojom. Sjećam se dođu gosti, a ja u drugoj sobi pojačam tv do kraja da čujem moje Grobare, a mama se ljuti, i tako svako malo. I ona je polako shvatala da je to za mene više od života, da je to svetinja koja se ne dira. Dosta puta izgubimo, a ja onako ponosna al’ sa suzama u očima ne mogu ni da pričam, ni da večeram sa svojima, a zatim mama pokušava sa pričom kako od Partizana nemam ništa, kako je ta ljubav prolazna, ali ona ne zna da sve ljubavi prolaze osim one prema crno-bijeloj boji.

Još uvijek sam bila mala i nisu mi dopuštali da idem na utakmice, ali brat bi ih ubijedio i onda sa njim gledam moju ljubav. Ta prva utakmica, prvi susret sa mojim Grobarima, naša himna, dlanovi, šalovi, oboren rekord, sve je to u mojoj glavi zarezano kao ožiljak. Mnoge djevojke svoj džeparac troše na skupe krpice, a ja na sezonsku kartu, majicu, šalove. Toliko puta bih se posvađala sa najboljim prijateljima kojima je na srcu crveno-bela boja. Eh, koliko bi tu teških riječi palo, ali sve se to zaboravi jer znaju da do Partizana mnogo mi je stalo. Sada kad sam student u Beogradu ne propuštam gotovo nijednu utakmicu voljenog kluba. Toliko puta sam ostala bez džeparca da bih kupila kartu za utakmicu, ali nikad ne zažalim jer vrijeme provedeno u hramu košarke il fudbala me čini najsrećnijom na svijetu. I sada me društvo sa faksa često pita otkud ta tolika ljubav, a šta da im kažem, ušlo u krv i gotovo. Koliko samo derbija među najvatrenijim navijačima na južnoj strani hrama. Zagrliš brata ili sestru do sebe i to je to, sve ostalo je nebitno. Tvoj život je apsolutno savršen narednih devedeset minuta.

Koliko se samo stara majka brinula, uvijek kaže poslaće i više novca samo da idem na istok ili zapad… Ali ne shvata ona da to nije to. Mnogo sam puta mogla i da nastradam, baklje, pendreci, pištolji, ne znam možda nisam svjesna da moj život nije vrijedan Partizana, ali jednostavno kada dođem na utakmicu svijet oko mene stane i jedino o čemu razmišljam je kako da ostanem bez glasa zbog mog Partizana.

Roditelji mi kažu pitaju ih ljudi idem li na utakmice stalno. A znaju više svi, cijelo Trebinje zna kome moje srce pripada, pa su mi tako mnogi kupovali različite poklone sa klupskim obilježjima. Sve to čuvam i hvala im. Saša Čurčić mi je poklonio dres, sada će i ovi klinci iz košarkaškog kluba, ali samo neka oni titule nižu za ostalo ćemo lako.

Majica i dresova već imam dovoljno da otvorim butik. Evo ove godine baš i nismo uspješni kao prethodnih. Fudbaleri ne produžiše niz osvojenih titula, košarkaši poslije dvanaest godina ostadoše bez Evrolige, ali mi im ne zamjeramo oni su naši šampioni.

Mi Grobari smo naviknuti na uspjehe, ali sada kad je najteže staćemo uz naš klub više nego ikad, jer poslije kiše sunce dođe i jednom mora sve da prođe… A ja? Ja ću nastaviti da pratim svoj tim i sada i do kraja života i kada ostarim reći će „Grobarka bila je i Partizan jedino voljela je!“.

TAGOVI:

Komentari

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala TrebinjeLive.info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal TrebinjeLive.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.
Evo zbog čega je TrebinjeLive najčitaniji i najuticajniji portal u gradu!
8.500+
dnevnih
posjeta
265.000+
mjesečnih
čitanja
620.000+
mjesečnih
pregleda stranica
18.500+
fejsbuk
sviđanja