Human i solidaran je naš narod

Ova stravična tragedija i katastrofa dokazala je da ljudi u našoj Republici Srpskoj, ali i širom regiona i svijeta, i dalje u sebi imaju one najbolje osobine, humanost, saosjećajnost, spremnost  da se pomogne kad je najteže.

Teško je gledati preko televizije sjever Republike Srpske, Srbiju, Federaciju, a ne možemo ni da zamislimo kako je to u stvari uživo. Uplakana lica, djeca, starci koji, da nije pomoći, ne bi ni preživjeli ovu veliku katastrofu.

Ljudi u Hercegovini osjete da je njihovoj braći i sestrama teško i da je sve ono što su stvarali u svom životu nestalo za pola sata. Vidimo, mi Hercegovci, da taj narod nema kud, da je došao na sami kraj puta koji vodi u ambis. Ali tu je ono što zovemo humanost. Nisu ljudi iz Hercegovine i širom svijeta ostali ravnodušni i na sve gledali kao na nešto što je došlo i što će proći. Digli su se na noge, počeli da sakupljaju hranu, vodu, odjeću, obuću, a narodu ugroženom u poplavama poslali poruku da su uz njega i u najtežim momentima. Možda ta poruka i nije toliko važna i mnogi će reći, šta ti u Doboju, Maglaju, Obrenovcu, imaju od nje, ali zasigurno će u ovim teškim danima predstavljati jednu vodilju za njega, koji već sada zna da nije sam. I omladina iz naših gradova i opština krenula je na put ka ugroženim područjima, da našim sunarodnicima i direktno pruži pomoć. Život je takav, kao nekakva knjiga koja ima određen broj stranica, i nakon toga se završi, ali pouke iz te knjige zauvijek ostaju onima koji su je pročitali.

Nije lako gledati kako sve što su ti ljudi stvorili propadne, kakav se samo očekuje epilog nakon povlačenja vode, ali moramo biti jaki i izdržati u ovim teškim trenucima za našu Srpsku. Solidarnost i humanost moraju biti naše zvijezde vodilje, uz svakodnevnu molitvu Bogu da naš narod izdrži i krene naprijed.

Svakodnevno me sve više i više oduševljavaju humani ljudi, i postajem svjestan da ovaj svijet nije otišao dođavola. Vjera u ljude, te humanitarce koji na razne načine pomažu ugroženim, povratio je osjećaj za smisao našeg postojanja na Zemlji, i postajemo svjesni da moramo pomagati jedni drugima i da ćemo samo na taj način pobijediti sve nevolje i zla koja su se desila.

Ne želim kroz ovaj tekst da budem „veći papa od pape“. Ne želim postati lažni humanitarac i saosjećajni ljigavac koji gleda samo sebe promovisati, već želim da se ljudi kroz ovo slovo još više angažuju, a da ono naše malo damo ljudima kojima će predstavljati puno. Da još čvršće i sa još većom željom i ljubavlju pomažemo naš narod, da se molimo za njega, da on potvrdi da nije sam ni u najtežim trenucima. Tone i tone hrane i ostalih potrebnih stvari otišlo je iz Trebinja i Hercegovine, otišlo je tamo gdje je najpotrebnije, tamo gdje su ljudi ostali bez igdje ičega, ali isto tako otišlo je u prave ruke.

Slušam sinoć na televiziji jednog čiču sa Kosova i Metohije, koji nema ni za hljeba, šalje svoje cipele i jaknu, kaže „njima su potrebnije“. Ima veliki broj takvih čiča, i hvala Bogu da ima, jer šta bi da nema, šta bi da je taj narod ostao prepušten sam sebi. Da se to desilo, a hvalu Bogu nije, zaslužili bi da ni zadnji na ovoj našoj planeti ne preživi. Ali sreća je pa je narod ponovo dokazao da nije bitno samo materijalno, već da nešto ima i u bogatstvu duše. A bogatstvo duše spas je i za nas male ljude na Zemlji.

Omladino Srpske, položila si jedan od mnogobrojnih ispita u životu, ali ovaj sadašnji ispit jedan je od najtežiš. Dokazali ste da imate dušu, da razumijete tuđu bol, ali što je i najvažnije, spremni ste, da pored svog razumijevanja, i u praksi učinite nešto za naš nastradali narod. Treba da budemo ponosni na naše nacionalno ime, a ponosni su, vjerujem, i naši preci koji su mnogo ranije u ovakvim, sličnim i težim tragedija po naš narod, svoje živote položili za otadžbinu.

Duh našeg naroda ponovo se vijori na nebu, a naše nacionalno biće vraćeno je na budućnost, na put spasenja.

I kroz ovaj tekst koristim priliku da pozovem sve ljude da pomognu ugroženom narodu, da svako da koliko može. Malo po malo, marka po marka, konzerva po konezerva, nahranićemo i pomoći našem stradalnom narodu u ovim, riječima neopisivim, poplavama.

Završiću ovaj tekst riječima jednog od naših najpoštovanijih ljudi, riječima čovjeka kojeg je poštovao i cijenio čitav svijet, čovjeka kojeg su nazivali „živim svecem“, riječima našeg blaženopočivšeg patrijarha Pavla: „Obavezni smo i u najtežoj situaciji da postupamo kao ljudi i nema tog interesa, ni nacionalnog ni pojedinačnog, koji bi nam mogao biti izgovor da budemo neljudi“.