Kako se bliži oktobar, predizborni sindrom širi se neverovatnom brzinom na kompletnu populaciju.

komentar dana

Verovatno zbog toga sve ostalo što ispunjava život gurnuto je u drugi plan. Tako je potpuno neprimećeno završena Premijer liga u fudbalu, zajedničko takmičenje u BiH, koje iz godine u godinu gubi svoj smisao i koje je odavno postalo "liga bez briga".

Iz elitnog ranga, sasvim zasluženo, ispadaju trebinjski "Leotar" i "Rudar" iz Prijedora. Oba naša kluba čitave sezone borila su se s unutrašnjim problemima i na kraju su zbog toga platili ceh u prvenstvu.

Takođe, ni ostali sportski kolektivi iz Republike Srpske nemaju čime da se pohvale, pogotovo ne banjalučki "Borac" koji se na kraju, najblaže rečeno, propisno obrukao. Od evropske priče do raspada sistema put je kratak. Međutim, sve su to stvari koje se ponavljaju iz godine u godinu i vrlo brzo se zaboravljaju, ali ostavljaju strašne posledice.

Pobede i porazi sastavni su deo sporta, a ispadanje nije tragedija. Ali, tragedija je to što se ljudi koji rukovode fudbalskim klubovima, kao i savezima i ostalim servisima čija je svrha da služe sportu, neće preterano nasekirati. Oni vode neke svoje utakmice u kojima je merilo uspeha izboriti se za udobnu fotelju, a potom se gurati po svečanim ložama, kako bi izlečili komplekse i sami sebi dodelili specijalni status u društvu. Oni, u stvari, igraju svoju "ligu poltrona", daleko najkvalitetnije naše takmičenje, u kojem je cilj opstati što duže među ogromnom konkurencijom i pri tome u svoj džep skrenuti koju marku od miliona koji se obrću u siromašnom fudbalu Srpske, što nije zanemarljivo. Nije važno od koga je ona oteta, ni kome namenjena, ali toliki trud u laktanju i gutanju svih uvreda koje stižu od istinskih zaljubljenika u sport potrebno je i adekvatno nagraditi.

Upravo zbog takvih stvari i tipova kojima nije problem da danas budu stručnjaci u fudbalu, sutra u rukometu, a kada je potrebno i u košarci, sportska borilišta su nam sve praznija, a mladi ljudi odavno su lopte zamenili računarima i društvenim mrežama, prepunim pornografije i nasilja. Doduše, briga o mladima nalazi se na prvom mestu u svim mogućim strategijama, intervjuima i promocijama, ali, nažalost, samo tu.

Svesni smo da ne živimo u bogatoj zemlji i da nemamo novca za razbacivanje, ali isto tako i da imamo veliki potencijal i talentovanu mladost i pamet koju treba samo usmeriti na pravi način i pružiti joj šansu. Međutim, dok god sudbina naše dece bude u rukama bolesno ambicioznih sveznalica-neznalica, onda je potpuno jasno šta nam se piše u svim životnim sferama.