Rodoljub Drašković sa ponosom može da nosi svoje ime u Hercegovini. Bio sam veoma sumnjičav, oprezan i skeptičan kada je poslije dogovora u četiri oka sa tada premijerom Miloradom Dodikom 2007. godine Drašković kupio Industriju alata.

rodoljub draskovic investicije trebinje nevesinje Najbolji majstori uzeli su otpremnine i napustili fabriku, broj radnika se smanjivo i ozbiljno sam strahovao da će Industrija alata biti samo jedna u nizu neuspješnih tajkunskih privatizacija u Republici Srpskoj čiji će krajni ishod biti zatvaranje kapija, prekid proizvodnje i otpuštanje radnika.

Srećom to se nije dogodilo, a Rodoljub Drašković je napokon dao dovoljno materijala i povoda da se napiše jedna pozitivna i uspješna priča iz Herecgovine. On je za sada jedinstven primjer uspješnog investiranja, otvaranja više stotina radnih mjesta u proizvodnji i realnom sektoru u siromašnoj Hercegovini. Očigledno je da su se u Rodoljubu probudila patriotska osjećanja jer je po dolasku u Hercegovinu prvo obezbijedio sredstva za obnovu Petropavlovog manastira u Trebinju, potom je na obali Trebišnjice sagradio svoju raskošnu rezidenciju, a onda je investirao desetine miliona maraka u nove pogone i prehrambenu fabriku u Trebinju i Nevesinju gdje trenutno radi više od 450 radnika. Mada je broj radnika značajno smanjen ipak je sačuvana proizvodnja metalnog alata u Industriji alata, pa Draškovićev koncern u Hercegovini trenutno zapošljava više od 1.000 radnika.

Sigurno je da bi plate radnicima u prehrambenoj industriji mogle biti veće i da je potrebno da se oni ohrabre i sindikalno organizuju, ali u ovim teškim vremenima najvažnije je da se plate i doprinosi redovno isplaćuju, i da je 400 porodica dobilo određenu sigurnost. Prijatno sam bio iznenađen kada sam od poznanika i rodbine saznao da je za 8. mart i Vaskrs Drašković dao bonus svim zaposlenim, i da su oni uglavnom zadovoljni uslovima rada.

Prehrambena firma u Trebinju dobro posluje, u protekloj godini ostvarila je 9.000.000 maraka profita, pa je vrlo vjerovatno da će vlasnik koncerna ispuniti i novo obećanje i do kraja 2015. godine otvoriti drugi pogon u Trebinju u kome će prema najavama raditi više od 500 radnika. Potrebe prehrambene industrije ovakvih kapaciteta su velike, pa je logično očekivati da se omogući siguran otkup proizvoda i obezbjedi povećanje poljoprivredne proizvodnje u zapuštenom Popovom polju i drugim dijelovima Hercegovine.

Drašković svojim primjerom dokazuje da su domaće investicije najvažnije, da postoje ogromne mogućnosti za privredni oporavak i investiranje, prije svega privlačenje naših uspješnih ljudi iz rasejanja, ukoliko oni budu naišli na razumjevanje i podršku lokalnih i republičkih vlasti. Nadam se da Drašković neće ostati usamljen primjer, i da će u narednom periodu biti još značajnih investitora koji će pomoći privredni oporavak istočne Hercegovine, a samim tim spriječiti dalje iseljavanje i poboljšati demografsku sliku regije.

Ukoliko se u Trebinju i Nevesinju prema najavama u naredne dvije godine zaposli još 700 ljudi u naredne dvije godine, Rodoljub Draškvić će sigurno biti najveći posljeratni hercegovački patriota.