Grad koji se „preliva u zlatu“ i miriše na proljeće

Autor: Dragana Perišić Foto: TrebinjeLive
TREBINJELIVE 10. 04. 2014. - 10:38h

Rođena sam u gradu koji zaslužuje svaku pohvalu i svaku lijepu riječ. Grad koji je pretrpio toliko boli i razaranja, ali opet cvjeta. Opet živi.

trebinje grad proljece studenti

Voljela bih da mogu provesti sate i sate pišući o ljudima, o mjestima, o onome što je nekad bilo u nekim mojim tinejdžerskim danima. O parku čiju sam travu poznavala pod svojim nogama, o žuboru rijeke i šuštanju jela. O žagoru omladine koje je uvijek bilo i više nego dovoljno. Studenata, mladića i djevojaka koji su cijeli svoj raspust provodili na ulicama moga grada.

Koliko je samo ljubavi ovdje započeto i rastureno. Šta sve čuvaju one duge ulice u sebi, a šta sve nose. Kad god bih upitala studente zašto toliko vremena provode u mome gradu, u kojem, da budemo iskreni i nema prevelike budućnosti za mlade ljude, uvijek bih dobijala isti odgovor: ’Saznaćeš kad i sama postaneš student’.

I od tada, od kad sam napustila moj grad, voljela bih da sam tamo. Ne znam zašto, da li je to normalno kada odete daleko, u drugu državu, da Vam tek onda ono mjesto, oni ljudi i onaj način života nedostaju.

Ranije, dok sam živjela u svom gradu, nikada nisam na ovaj način razmišljala o tome. Čak nisam ni marila toliko za grad i ljude u njemu. Vjerovatno zato što su moj grad i grad u kojem sada živim kao nebo i zemlja. Skroz se razlikuju. A naročito po mentalitetu. Na jugu su ljudi nekako ljubazniji, pažljiviji, neiskompleksirani… Jesu siromašni, ali im to ne predstavlja problem da uživaju u životu. Pravi boemi.

Iznijela sam stolicu i sjela na balkon. Cijeli kraj je utonuo u san, nebo vedro, a zvijezde kao na dlanu. Zagledana tako odlučila sam da pišem o tome kako studenti iz mog malog grada žive u velikom Beogradu. Pokušala sam i da razgovoram sa nekoliko poznanika o ovoj temi, ali svi su mi tmurnog lica dali isti odgovor: ‘Onaj ko ima novca živi, a ko nema preživljava!’.

I možda djeluje čudno, ali zaista je tako. Mnogo je teško za studente koji ne osiguraju budžet, jer im onda mjesečno za život treba bar prosječna plata, ona u Srbiji. I to je tako za one koji manje izlaze i provode se po skupim klubovima ili one koji nemaju poroke.

Sigurno se svi pitaju zašto ljudi idu u Beograd ako nemaju novca. Jednostavno, svi traže bolji život, šansu za bolji posao i obrazovanje. Mnogo je teško preživjeti u gradu u kojem ili gažiš il’ te gaze. Ima tu dosta studenata koji su finansijski obezbijeđeni od strane roditelja, koji upišu privatne fakultete, na poneko predavanje i odu,  a ostatak vremena se provode i uživaju u čarima Beograda.

Sa druge strane vidiš studente koji rade cijelu noć, a ujutru prisustvuju predavanjima, koji se bore da opstanu i sutra u životu neko i nešto postanu. Osim toga, ovo je grad u kojem se živi 24 sata, grad u kojem nema odmora ni za koga. Sada, dok pišem ovo, čujem kola hitne pomoći, i tako je svaki dan i svaku noć.

Stradaju mladi i nedužni ljudi. I svaki dan se zahvaljuješ što upravo ti nisi bio u tramvaju koji se sudario, što nisi prelazio ulicu kada je neki pijani manijak prošao kroz crveno ili što nisi bio u klubu ispred koga je ranjeno dosta mladih ljudi.

Znam da nakon ovoga Beograd izgleda kao Divlji zapad, ali ko je bar jednom bio ovdje zna o čemu pišem. Svaki dan je borba, svi gledaju samo sebe. Prodali bi i roditelje za pet minuta slave.

U ovom gradu prepušteni smo sami sebi. Ne kažem da nema dobrih ljudi, ali mnogo ih je teško naći. I zato mi studenti iz našeg malo, i za beogradski standard mirnog grada, ovdje moramo da se borimo svaki dan za sebe, svoje obrazovanje i sutra posao.

Danas u moj grad idem kad god stignem da pobjegnem od ovog sivila, da odmorim svoju dušu, vidim prijatne i nasmijane ljude, rodbinu i prijatelje.

To je grad u kojem čovjek može da se preporodi. Lavirinti uskih uličica, nanizanih kućica i crvenih krovova, dimnjaci i fenjeri, zelenilo od koga se grad jedva nazire, stara majka koju pozdravljam kada idem niz ulicu, ljudi koji pjevaju i smiju se kad pričaju. To je grad koji se “preliva u zlatu” i mirše na proljeće. Grad u kojem niko nikoga ne dira, a svi se poznaju.

Svaki put teško odem u moj grad jer znam da ću jos teže iz njega otići. Ali sam sigurna da ću jednog dana doći u moj grad da proživim starost, jer samo tako ću umrijeti sa osmijehom na licu.

TAGOVI:

Komentari

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala TrebinjeLive.info. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal TrebinjeLive.info zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja.
Evo zbog čega je TrebinjeLive najčitaniji i najuticajniji portal u gradu!
8.500+
dnevnih
posjeta
265.000+
mjesečnih
čitanja
620.000+
mjesečnih
pregleda stranica
18.500+
fejsbuk
sviđanja