Daleko sam. Možda malo i previše. Voljela bih da mogu češće da dođem kući, odnosno "doma" što bi rekla baka. Istini za volju, i jeste tako, dom je samo jedan jedini.

trebinje grad

No, da ne skrećem misli, daleko jesam ali dajem sebi za pravo da prokomentarišem neke stvari. Pratim šta se dešava u našem malom gradu, redovno posjećujem portale, svaki dan, i po više puta. To mi je navika još od prve godine studija, i onih mjeseci daleko od kuće. U početku bude baš nekako teško, kad se sjetim, a onda čovjek ni ne osjeti kada se navikne.

I tako ja "prelistam" vijesti, a evo nigdje da vidim najavu za predstavu, jer sam slučajno saznala da se igra u četvrtak u našem pozorištu. Baš divno, što i pored svih poteškoća glumci nastavljaju da se bore, i unose duh kulture u Dučićev grad koliko je god to moguće.

A zar ne bi bilo sjajno da građani imaju priliku da bar jednom, ili dva puta mjesečno odu i pogledaju predstavu?! Zar ne bi bilo fino da se prikazuju filmovi u bioskopu malo češće, a ne nekoliko puta godišnje?!

I pitanje koje se nameće je “zašto je sve tako kako jeste?!”.

Osim toga šta imamo!? Vijest da je neko pucao na kuću policajca, odbornici u skupštini samo što se ne potuku… A oko čega?! Pa pretpostavljam isključivo oko svojih interesa, jer ne vidim da se neko previše brine oko toga da li će djeca čiji roditelji nigdje ne rade imati šta da jedu? Da li će toliko mladih ljudi koji su bez posla početi da rade i da se osamostale? A i sama sam svjedok mnogih takvih primjera. Ne bih ja možda ni bila ovoliko izrevoltirana da mi neki dan nije stigla poruka od koleginice s fakulteta koja je otišla kući na vikend i gledala vijesti.

"Kod Vas dole baš burno, ha? Ne znam da li si čula i gradonačelnik Vam traži zaštitu policije. xD".

A ja ostadoh postiđena. Kao da sam i sama nešto kriva, a nisam. I baš me nešto bi sramota. Kako god, obećala je da će na ljeto dolaći da me posjeti, da vidi naše plavo nebo, sve ljepote našeg gradića i osjeti toplinu o kojoj uvijek sa radošću pričam svima.

No dobro, opet mi baka pada na pamet i njeno "Nek’ smo zdravo!".

Došlo je proljeće, idu nam u susret Vaskršnji praznici, bliži se dolazak kući, dragi ljudi i kafica pod Platanima. I onda mi na pamet pada ono što je davno rekao Mika Antić, “Ne znam s kim se Vi družite, ali ja već više meseci, kako sednem za neki sto, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cene, na penzije, na situaciju ovde ili tamo, na mlade, na stare... I kukaju... Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu...da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari... A ima ih. Verujte”