U Hercegovini je sve manje beba, a sve više sahrana. U trebinjskoj Opštoj bolnici se na svakom odjelu, osim na porodilištu, traži krevet više, a polumrtvi gradovi ožive samo u ljetnim mjesecima kad dođu studenti koji maštaju da se ovamo više i ne vraćaju.
U Hercegovini se promijenila i prastara krilatica da ova zemlja "čitav svijet naseli, a sebe ne raseli", jer njen najproduktivniji dio stanovništva ili odlazi ili, ako je starim roditeljima bila penzija, besposleno sjedi, najviše u bašti trebinjskog hotela "Platani", posmatra bronzanog Jovana Dučića i zavidi mu što se domogao bijelog svijeta, makar ostao i željan zavičaja.
Možda smo se i zbog toga što smo mi najbolji i najpametniji odrekli i Fondacije "Sveti Vukašin", koja je počela sa radom jedne divne preobraženske noći, a sada je, što govorim ne bez stida i lične samokritike, dovedena na ivicu propadanja, iako je bila zamišljena da svaka majka sa troje i više djece dobija mjesečni materinski dodatak punih 12 mjeseci.
Pustili smo mi da nam propadaju i mnogo krupniji projekti, ponižavali se štrajkovima glađu zbog svakojakih sitnica, ne misleći istinski na našu djecu.
"E, moja djeco, da je moj otac, sa svoje trinaestoro djece, za svaku sprženu ljetinu štrajkovao u sušnoj hercegovačkoj godini - ne bi mu ni trebao štrajk glađu, svi bismo mi pocrkali. Da je čekao regresiranu zob za konje i volove, kao danas za traktore, nikad se naše njive ne bi uzorale", čuh najdivniju izjavu od jednog hercegovačkog brkajlije koji kaže da on ima "samo" četvoro djece i da mu je žao što ih nema još.
Eto nama nove samokritike, svim majkama, među kojima sam i ja, koje nemaju barem troje djece i svim vlastima koje umjesto jednokratne novčane pomoći ne osnivaju svoje fondove sa godišnjim dodacima, kad već ne žele podržati onaj eparhijski...
Šta Vi mislite o ovome?