Opšte siromaštvo običnog naroda u ovoj našoj, nazovi državi, ispoljava se juče i danas u nekoliko gradova FBiH i Republike Srpske. Preko hiljadu gladnih i napaćenih okupilo se ispred kantonalne vlade u Tuzli zbog katastrofalnog stanja u svim segmentima društva, te jajima i kamenicama gađali sjedište vlade.

dole lopovi

Počelo je sa Tuzlom, a danas su se na noge digli građani Prijedora, Sarajeva, Zenice, Bihaća... Iako gladnog stomaka, građani su odlučni da već jednom kažu stop otimačini političara-lopova i ratnih i poratnih profitera koji su se na lomači običnog građanina obogatili u proteklih dvadeset i pet godina. Socijalne nejednakosti u društvu, nezaposlenost, siromaštvo i bahatost vlasti upalili su žutu lampicu, dok crvena polako, ali sigurno, počinje da trepti. Politička bagra, koja godinama krade običan narod, i dalje je na čelu države, entiteta, gradova i opština. Sve političke stranke, kojih danas ima kao mrava, imaju isti cilj i zadatak, krađu naroda i narodne imovine. Lažni demokrati, socijalisti, patriote i liberali popeli su se na vrh glave običnom građaninu koji ne može da prehrani sopstvenu porodicu. S tom činjenicom jasna je i sudbina ovog društva i budućih generacija. Natalitet iz godine u godinu opada, a od ove godine po prvi put u Republici Srpskoj osnovaca je manje od 100.000.

Ipak, sagledavajući istočnu Hercegovinu, najteže je za mlada pokoljenja koja nemaju izbora, sem napuštanja vjekovnih ognjišta njihovih djedova i očeva. Tatini i mamini sinovi i kćeri postaju radnici državnih preduzeća i ustanova, dok ostala mlada generacija, bježeći 'trbuhom za kruhom', odlazi iz Hercegovine. Prema nezvaničnim informacija tek urađenog popisa, u Trebinju danas živi skoro isto kao i 1991. godine, međutim uzimajući u obzir da se na isti popisalo skoro 2.000 muslimana koji ne žive u Trebinju, te studenti koji se nakon završetka studija ne vraćaju u naš grad, jasna je činjenica da u ovom gradu nema više od 25.000 noćenja. Tužna i žalosna slika je i broj nezaposlenih od blizu 5.000 lica. Kada se broju nezaposlenih doda 7-8 hiljada penzionera sve je jasno. U ovom gradu, bar za sada, nema mogućnosti za napredak. Sve što se moglo „drpiti drpilo se“, a ti isti lopovi i dan-danas sjede u dobro podmazanim foteljama, ili uživaju u bezbrižnoj penziji.

Preduzeća, nekada nosioca privrednog i svakog drugog razvoja, danas nema. Na mjestima gdje se nekada hranilo i po više stotina porodica danas niču zgrade. Lopovi koji su opljačkali preduzeća i narod, umjesto u zatvoru, rade kao privatnici, profesori, direktori, administrativni radnici..., a narod gladan i žedan na ulici bez osnovnih uslova za život. U svakoj ustanovi na običan narod gledaju kao na stoku. U bolnici nam traže evre da bi nas pregledali, u školi nas ničemu ne uče, u gradu ti se smiju tatini i mamini sinovi i kćeri, a političari-lopovi-strani plaćenici zadužili su nas i našu djecu za narednih sto godina. Život je postao tunel, kojem se ne zna ni početak ni kraj.

Ne tako davno, studenti i đaci su bar nešto radili i mislili, dizali proteste i bunili se protiv lopovluka, a danas ništa, baš ništa. Ali valjda su jučerašnji i današnji protesti nezadovoljstva samo početak borbe za iskonska ljudska prava, normalan život, sigurnost, kvalitetno obrazovanje i zdravstvo, jer bez toga nema temelja države, ne računajući teritoriju, stanovništvo i državnu vlast.