Sveopšta situacija u našoj državi, ako je tako možemo nazvati, je loša i u posljednje vrijeme izaziva sve više pažnje u medijima.

narodna kuhinja

Nije tajna da danas ima više od pola miliona građana ove države od tri dijela koji aktivno traže posao, a privredna situacija nikad nije bila gora. Ljudi često kažu da je i za vrijeme kralja Aleksandra, kad su „živjeli“ samo žandarmi, sveštenici i državni činovnici, bilo bolje.

I danas kad se sagleda cjelokupna situacija najbolje žive oni koji relativno malo rade. To su uglavnom ljudi koji su zaposleni u javnim preduzećima i ustanovama, nekim državnim službama i agencijama, ili pak rade na sprovođenju nekakvih programa i planova za sveopšte dobro. Zaposleni u privredi, odnosno realnom sektoru, nažalost, nemaju plate sa kojima bi prehranili svoju porodicu. Kada se sve stavi na papir jasna je i činjenica negativne stope prirodnog priraštaja, kao i sve manje brakova.

Uzimajući troškove života, svadbe su i dalje raskošne, ali opet donose kakav takav pozitivan efekat. S druge strane, vrijeme turbulentno donijelo je situaciju da se danas ne isplati umirati jer su izdaci za sahranu i sve što ide uz nju enormno visoki. Građani, prepušteni na milost i nemilost raznih vođa i političara, krpe kraj sa krajem svjesni činjenice da im nema ko pomoći u rješavanju problema važnih za opstanak njihove djece i porodice. U penziju odlazi ko hoće i kako hoće. Invalidskih penzija na sve strane, a njihovi korisnici kao drijen zdravi. Po nalazima koji su dobili od stručnih doktora ne bi trebali napuštati psihijatriju, a ne kao sada voziti automobile, posjedovati oružani list, učestvovati u bitnim državnim i lokalnim odlukama. Isto tako dezerteri i pobjegulje vode glavne riječi, a šverceri i kriminalci postaju dika i ponos. Patriote i srbo-četnici na jeziku glavni su aduti društva, dok se istinski borci stjeruju u kategoriju socijalno ugroženih, a njihove porodice se susreću sa raznim peripetijama koje nisu normalne za jednu državu. Istjerati borca iz stana, isti dodijeliti dezerteru ili stranom plaćeniku kod nas je tradicija, ali isto tako tradicionalno je da se, kada zafali novca, udari po leđima običnih građanina. Poreze, kao u Trebinju, dižu za 150 odsto, a što narod nema hljeba nije ih briga.

Preduzeća, nekada nosioci privrednog i svakog drugog razvoja, trunu prazna ili u stečajnoj likvidaciji, a radnici na birou i ulici. Nezamislivo je bilo prije dvadeset i pet godina da će se ugasiti jedan Novoteks, sa zemljom sravniti Luč, fabrika sa 4.000 radnika spasti na 700-800... Ali to je sve normalno. Normalno je i da se mladom kadru ne dozvoljava da stekne praksu i iskustvo, jer vječiti radnici svoje korijene i dalje puštaju neznajući gdje gone i šta rade.

Može li gore biti? Često se pitam. Pogledam lijevo, pa desno, gore, dole, sve je isto. Ništa novo, monotonija, siromaštvo, žurba i jecanje... Glagoli raditi, graditi, praviti, uskoro će se izbaciti iz zvanične gramatike, ali su zato padeži postali bogatiji, pa umjesto sedam imamo ih devet. Koruptiv sa pitanjem kome koliko postavljen je na osmo mjesto, a rokativ sa pitanjima koga čime osvanuo je na devetom mjestu.

I na kraju, može biti i bolje, ali kad, pitanje je sad!?