U turbulentno vrijeme, kakvo je ovo naše, postala je tradicija da se političari radi fotelje i dobre plate odreknu svega, počevši od onih ljudskih i moralnih vrijednosti do onih političkih i za obične građane nerazumljivih.

tajkun seljak

Jedno je biti čovjek koji traži glasove, a drugo je biti čovjek nakon što mu građani daju povjerenje. Tolika je promjena da se u pojedinim momentima upoređuje sa bijesnom životinjom. Svi volimo novac, porok je takav, ali zar niko u ovoj državi  nema malo obraza i časti da kaže dosta političkim imigrantima, lopovluku i korupciji!? Lijepo je biti funkcioner, imati dohodak od nekoliko hiljada maraka i narod gledati sa visine kao da je stoka koja samo ječi i traži normalan život. Je li narod zaslužio da gladuje? Odgovor je jednostavan, JESTE! Taj isti narod ih je birao!

Kako u oči pogledati poštenom seljaku koji hrani ovce i krave, prodaje mlijeko i sadi krompir? Kako mu dobro jutro nazvati  i o životu ga pitati? Ništa u ovome društvu nema vrijednosti jer smo mi uništili ono što se zvalo život i sreća. Radnici gladni, privatnici robovlasnici, tajkuni vladari, a građani bijedni i jadni. Ima li kraja ovoj nesreći i čemeru? Ima li?

U društvu se danas poštuje tajkun sa džipom, evrima u džepu, a niko ne pita odakle mu, je li to radom poštenim stekao ili je kroz tri – četiri obrta postao gradska faca.

Tatini sinovi voze automobile od nekoliko desetina hiljada evra, a onaj seljak što cijeli život sadi i okopava krompir fića ili juga. U saobraćaju mu svi sviraju, iza leđa ga ogovaraju, ali u oči ga ne gledaju, boje se da im tajne posla ne otkrije.

Kuće, stanovi, vile i bazeni postali su nam dika i ponos, a njive, industrija, školstvo i zdravstvo groblja sa mnogo imena i godina.

Pozornica sa protagonistima koji stalno pričaju jedno, a rade drugo, neće doživjeti duga vijeka jer režija ne prati scenario.