Na Badnji dan 6. januara po novom, a 24. decembra po starom kalendaru 1916. godine u albanskom pristaništu Medova desila se velika tragedija srpskih dobrovoljaca koji su krenuli u pomoć crnogorskoj i srpskoj vojsci u borbi protiv Austrougarske koja je tih dana imala ofanzivu na  hercegovačkom frontu u predjelu Klobuka i na Mojkovcu - gdje je izvojevana poznata pobjeda Crnogorske vojske u Mojkovačkoj bici  5., 6. i 7. januara 1916. godine.

Brindizi u plovidbi 1916-min

Povodom stotinu godina od te tragedije, u ovom tekstu podsjetićemo se tog događaja u kojem je bilo i 17 dobrovoljaca iz  Hercegovine. Ovi dični junaci pošli su sa ostalim rodoljubima iz SAD da pomognu svoju braću koja su ginula u crnogorskoj i srpskoj vojsci za slobodu.

Grupa dobrovoljaca, njih oko 480, krenula je u misiju slobode, jer je čekala preko 100 dana na put ka Evropi. Krenuli su 2. decembra 1915. parobrodom iz kandaskog grada Halifaksa. Sa dobrovoljcima je bila i misija Crvenog krsta na čijem čelu je bio ljekar Đuro Guča, Slovak iz Vojvodine.

Pretpostavlja se da se na brodu našlo više od 500 dobrovoljaca i znatna količina novca, mnoštvo sanitetskog materijala i drugih  potrepština sakupljenih od naših iseljenika u Americi. Parobrod je 18. decembra stigao u Napulj, a dva dana kasnije dobrovoljci su  stigli u Brindizi, gdje su premješteni na istomeni brod koji je plovio pod italijanskom zastavom.

Parobrod „Brindizi“, koji je izgrađen 1895. godine, bio je dugačak 62,63 metra, a širok 8,40. Nosivost mu je bila 863 tone. Pokretala ga je parna mašina ukupne snake 122KS. Imao je pomoćna jedra i maksimalna brzina mu je bila 11 čvorova. Do početka rata taj brod bio je u službi poštanskog saobraćaja u južnom Jadranu, a ulaskom Italije u rat preusmjeren je za potrebe Italijanske ratne mornarice i brod je 23. decembra (4. januara) zaplovio prema luci San Đovani di Medova, a uslijed straha od njemačkih podmornica pratila su ga četiri torpiljara i jedna poluteretna lađa.

Međutim, na  samo  500 metara od luke Medova, 24. decembra (6. januara) izjutra, brod je naišao na savezničku defanzivnu minu,  jednu iz niza  postavljenih kako bi se austrougarskim plovilima onemogućio pristup zalivu i ubrzo je  potonuo.

U spomenici  potopljenim dobrovoljcima pod Medovom iz 1939. godine i u tekstovima Trebinjca Slavka Stijačića, možemo naći vrlo slikovit opis tih događaja od prije stotinu godina.

U tim svjedočenjima stoji: „Odjednom se čula jaka podmukla detonacija od eksplozije, mlaz vode je šiknuo u vis i čitav brod je obavijen crnim gustim dimom. Ljudski krici, revolverski pucnji i oštri i hrapavi zvuci parobrodske sirene zvali su za pomoć“.

Potresno  svjedočanstvo ostavio je i  jedan od preživjelih - Pero Grubač iz Nikšića čiji su korijeni iz Orovca kod Trebinja.

Grubač svjedoči – „Pala je noć. Pala pomrčina. Gusta. Ne vidiš ni prsta pred okom. Brod Brindizi gasi sva svjetla. Opasno je. Vrebaju nas. Ostala je da gori, koliko se sjećam, samo jedna žiška na krmi. Kad u neki vakat poče da se proviđa. Neko reče: 'Eto tamo nekih planina!' Biće da su to bile Prokletije. Na njima snijeg. Izađosmo na palubu. Vije se iznad naših glava crnogorska ratna zastava. Zapjevasmo: Oj svijetla majska zoro... Neko bogme opali iz revolvera. Malo po malo, brzo ćemo mi stići na front. Tamo nas čekaju očevi, braća i djedovi. Svi koji su se od ognjišta mogli odvojiti i pušku podići. Vala, govorasmo, zapamtiće neprijatelj naš dolazak! I zapamti, božija ti vjera ali na drugi način! Puče nešto ispod nas, silo nebeska! Prepolovi brod. Počesmo da se  topimo i, što ono Njegoš reče, da se za pjenu fatamo. Na površini vode se dešavaju čuda neviđena: puca ka na frontu. Ljudi prekraćuju sebi muke. Posllije pet i po sati stiže neki brod i poče da nas kupi po vodi. A more se, kao zainat, raspomamilo. Malo nas je još  živih bilo na površini vode. Ko ti je onda, moj brate, znao da pliva?!“.

Prema pisanju „Jadranske straže“ iz 1932. godine „katstrofi je doprinijelo i to što posada nije spustila sva četiri čamca za spasavanje, već samo jedan, u koji se sama ukrcala. Ogorčeni dobrovoljci su otvorili vatru iz revolvera i većinu ih poubijali, a neke teško ranili“.

Preciznih  podataka o ukupnom  broju putnika, nastradalim i preživjelim i vijek poslije tragedije nema. Procjene broja stradalih variraju između 320 i 400, a preživjelih između 130 i 190.

Prema podacima sakupljenim neposredno pred  Drugi  svjetski rat, stradalo  je 328, a spaseno 183 dobrovoljaca. Prema  tim podacima među stradalim je bilo 205 Crnogoraca (40%), 98 Hercegovaca (20%), 86 Ličana (17%), 48 Bokelja (9%) i 27  Bosanaca (5%).

Prema nekim novijim istraživanjima na brodu je bilo 542 dobrovoljca, od kojih je 386 poginulo, a 145  spaseno, dok je 11 usput zadržano  na liječenju. Od toga 385  je bilo porijeklom iz Crne Gore, 85 iz Hercegovine, 70 iz Like i Krajine, 70 iz Boke, a 30 iz ostalih krajeva.

Iz Hercegovine brodolom su preživjeli: Milan Đajić iz sela Orovac, Jovo Jelić Orašje-Zupci, Milan (Rista) Krulj selo Zavala, Vido Lučić selo Mrkonjići, Jovan Trifa Ninković selo Vrbno, Drago i Pero Prcović iz Pridvoraca, Jovo Sima Ćuk rođen 1895. u selu Šćenica (Trebinje), Jovan Drašković selo Fojnica, Novica Drašković selo Slivlja, Rajko Milošević selo Rudo Polje, Živko Perović selo Danići, Georgije Sušić selo Avtovac, Đuro Vuković (Nevesinje) i Mrdelja Janić (Konjic).

Na inicijativu iseljenika u Americi, u spomen na stradale dobrovoljce kod Medove, na Cetinju je 1939. godine podignut, a na Spasovdan 6. juna 1940. godine (Spasovdan je odabran za svečano otkrivanje spomenika u čast Bitke na Grahovcu 1858. godine koja se održala na taj praznik) svečano otkriven i osveštan spomenik Lovćenska vila, rad vajara Rista Stijovića.

Spomenik predstavlja figuru lovćenske vile koja u desnoj ruci drži visoko podignuti mač kao znak pobjede, a u lijevoj lovorov vijenac kojim kruniše medovske žrtve.

Spomenik je  svečano otkrio izaslanik kralja Petra II Karađorđevića, a prisutan je bio i tadašnji ban Zetske banovine Božidar Krstić. Podizanje spomenika bio je uspješan dovršetak inicijative koju je još septembra 1930. godine pokrenuo Miloš Radunović svojim tekstom  u "Amerikanskom Srbobranu", čije je saradnik bio i Mitar Mrdić iz Orovca, a kasnije urednik njegov zemljak Jovan Šulov Đajić.

Spomenik je  finansiran pretežno prilozima iseljeništva, iste one zajednice iz koje su potopljeni dobrovoljci krenuli na svoj posljednji put, pa otuda ne treba da čudi što na njemu, uz datum kada se  katastrofa  dogodila, stoji u urezan natpis: „Potopljenim dobrovoljcima pod Medovom podigoše Jugosloveni iz Amerike i Kanade“.

Dobrovoljci su, kako je zapisao istoričar Dušan Berić, a i ova priča to pokazuje - najviša savjest srpskog pokreta, ono  najizraženije i najfinije što je on stvorio kroz istoriju. Laganim naporima na sebi i u sebi.