Internet nasilje.jpeg

Banjaluka — „Lopovi“, „lažovi“, „mjesto ti je u kuhinji“, „zaslužio si robiju“ — ovo su samo neke od poruka koje se ovih dana mogu pročitati ispod političkih objava na društvenim mrežama. Ta mjesta su u ovogodišnjoj izbornoj kampanji, osim glavnog prostora za promociju kandidata, postala i prava arena za uvrede, psovke i omalovažavanje.

Društvene mreže odavno nisu samo prostor za zabavu i komunikaciju, a činjenica da ih danas koriste gotovo sve generacije učinila ih je nezaobilaznim dijelom političkih okršaja. Umjesto argumentovane kritike ili rasprave o programima, dovoljno je otvoriti komentare ispod objava političara, stranaka ili medija i naići na desetine ličnih napada, prenose Nezavisne.

Od nazivanja političara „lopovima“, „lažovima“ i „debilima“, preko poruka da su „zaslužili robiju“, pa sve do psovanja i vrijeđanja njihovih porodica — granica između političkog nesoglašavanja i direktnog napada potpuno se izgubila.

Kampanja samo pojačava već postojeće podjele

Marija Milić, savjetnik za javnu komunikaciju, ističe da kampanja dodatno raspiruje ono što u društvu već postoji — podjele, pripadnost, ljutinu i afinitete.

„Ne mislim da građani tokom kampanje odjednom postanu gori ljudi. Kampanja samo pojača ono što već postoji — podjele, pripadnost, ljutinu, nepotporu i stalni osjećaj da treba reagovati na druge. Na društvenim mrežama to je još izraženije, jer je reakcija trenutna, javna i nagrađena pažnjom i lajkovima. Sve češće vidimo da ljudi uopšte ne odgovaraju na ono što je političar rekao, već odgovaraju na ime, stranku ili znak pripadnosti“, objašnjava Milićeva.

Ona dodaje da u tom trenutku sadržaj samog teksta ili programa postaje potpuno nebitan:

„Komentar postaje način da pokažem 'čiji sam', koga prezirem ili kom taboru pripadam. Zato ispod potpuno različitih političkih objava često možete pročitati skoro iste uvrede. Najglasniji komentar i sadržaj koji izaziva ogorčenje lako postaje i najvidljiviji. Naravno, nije sva odgovornost na građanima. Političari postavljaju ton mnogo više nego što žele da priznaju. Ako mjesecima protivnika ne predstavljamo kao čovjeka sa kojim se samo politički ne slažemo, nego kao neprijatelja, izdajnika ili 'budalu', teško je očekivati da publika ispod takvih poruka vodi mirnu raspravu.“

Milićeva ističe da su političari odgovorni za komunikacijsku atmosferu koju stvaraju i za jezik koji normalizuju:

„Kad ste posljednji put vidjeli dva politička aktera koja se žestoko ne slažu o politici, ali nemaju potrebu da čovjeka preko puta ponize? Nismo odavno, zar ne?“, pita Milićeva.

Domino efekat i kriza međuljudskih odnosa

Sociolog Vladimir Vasić ocjenjuje da se ovakva komunikacija među građanima može posmatrati kao svojevrstan domino efekat, jer se uvredljivom i vulgarnom retorikom nerijetko služe i sami političari.

„Ako se zvaničnici koriste takvim terminima i ako se čelnici institucija ne libe da koriste vulgarne izraze prema političkim oporentima ili čak drugim narodima, onda je zaista očekivano da takav obrazac preuzmu i obični građani“, navodi Vasić.

Prema njegovim riječima, problem leži i u tome što se birači češće vezuju za političke ličnosti nego za konkretne programe.

„Kada se vežu za određenu ličnost, ljudi će joj oprostiti gotovo sve, pa čak i neke vulgarne stvari. Ne treba samo prozivati političare, već treba da se i mi kao građani preispitamo šta podržavamo i da li je to proizvod našeg sistema vrijednosti. Društvene mreže su preplavljene korisnicima koji ne znaju da ih koriste na odgovarajući način. Vidi se da nedostaje elementarnog obrazovanja i odnosa prema drugom čovjeku — sve to možemo posmatrati kao jednu duboku krizu međuljudskih odnosa“, ističe Vasić.

On zaključuje da ova kriza posebno dolazi do izražaja u vrijeme izbora, ali apeluje na društvenu svijest.

„Treba naglasiti činjenicu da nama valja živjeti i poslije izbora i da ćemo morati biti u međuljudskim odnosima i nakon njih. Politika možda često koristi masu kao političku armiju, ali nama nedostaje više društvene svijesti i osnovne kulture“, zaključuje Vasić.