Slatke lubenice, gorka računica: Poljoprivrednici proizvode, ali kupca nema

Na imanju porodice Gradačević u Janji ove godine ima razloga za zadovoljstvo. Dine su slatke, lubenice kvalitetne, a proizvodnja je, uprkos visokim temperaturama i suši, dala dobre rezultate. Mustafa Gradačević kaže da je sezona za ove kulture bila jedna od boljih, ali i da se pravi rezultat ne mjeri samo količinom ubranog roda.

Najteži dio često dolazi poslije – pronaći kupca i prodati ono što je mjesecima stvarano, prenosi Buka.

„Kad krene puna sezona, kad je vrijeme berbe, svaki dan se mora brati. Dina ne može čekati. Ako ostane predugo, može da prezri i izgubi kvalitet. Ove godine stvarno mogu reći da smo zadovoljni. I prinos i kvalitet su odlični. Vrijeme je odgovaralo dini i lubenici, bilo je dosta sunca i toplote i to se odmah vidi na plodu. Kada je presiječete, slatka je kao šećer“, kaže Gradačević.

Za njegovu porodicu razlika je u tome što proizvodnja ne zavisi samo od trenutnog stanja na pijaci. Dugogodišnji rad i uspostavljeni kupci omogućili su im sigurniji plasman.

„Kad imate kupca i kada znate gdje će roba otići, onda je lakše planirati. Naravno, uvijek postoji rizik, uvijek ima problema, ali nije isto kada proizvedete i znate da ćete prodati i kada morate svaki dan tražiti kupca. Svima nama koji radimo poljoprivredu treba sigurnije tržište, jer nije problem samo proizvesti. Problem je naplatiti ono što ste proizveli“, kaže Mustafa.

Ali slika sa druge strane tržišta potpuno je drugačija.

Dok pojedini proizvođači uspijevaju da obezbijede plasman, brojni poljoprivrednici koji robu donose na bijeljinski Agro-tržni centar suočavaju se sa viškom ponude, slabom potražnjom i cijenama koje, kako tvrde, ne odgovaraju uloženom radu.

Lubenica se na bijeljinskoj pijaci prodaje po cijeni od 15 do 20 feninga po kilogramu. Iako je za kupce to povoljna cijena, proizvođači upozoravaju da za njih ona često znači borbu da pokriju osnovne troškove.

Na njivi se sezona ne završava berbom. Prije nego što lubenica stigne do kupca, proizvođač mora uložiti u sadni materijal, pripremu zemlje, zaštitu, gorivo, navodnjavanje i radnu snagu. Kada se sve sabere, kažu, niska otkupna cijena često dovodi u pitanje opstanak proizvodnje.

Svetislav Savić, proizvođač iz Crnjelova, koji je cijeli dan čekao kupca sa prikolicom punom lubenice, kaže da je najteži trenutak upravo onaj kada roba stigne na pijacu.

„Najveći problem je prodaja. Proizvesti možeš ako imaš volje i ako radiš, ali kada dođeš ovdje i vidiš da roba stoji, onda se pitaš šta dalje. Evo, cijeli dan čekam. Dovezao sam prikolicu lubenice, roba je dobra, ali kupaca nema dovoljno. Cijena je spuštena koliko god može, samo da se nešto proda, jer lubenica ne može stajati danima. Ako ne prodaš, gubiš i ono što si uložio i ono što si radio cijelu sezonu“, priča za BUKU Svetislav.

Kaže da proizvođači najviše osjećaju posljedice kada tržište bude preplavljeno robom.

„Nije problem kada imaš konkurenciju, uvijek je bilo konkurencije. Problem je kada nema reda. Mi svoju robu proizvodimo mjesecima, a onda dođe vrijeme berbe i ne znaš šta će biti sutra. Ljudi odustaju jer ne mogu planirati. Jedne godine cijena bude dobra, druge godine jedva prodaš da vratiš uloženo.“

Sličnu priču ima i Radivoje Stević iz Velike Obarske. Na četiri duluma proizvodi lubenicu i, kako kaže, iz godine u godinu situacija je sve neizvjesnija. Kaže da domaći poljoprivrednici teško mogu konkurisati tržištu koje se brzo mijenja.

„Mi ovdje živimo od zemlje. Niko od nas ne traži da zaradi ogromne pare, ali očekujemo da naš rad ima vrijednost. Kada cijeli dan provedeš na njivi, kada plaćaš sve što treba da bi proizvodnja uspjela, onda nije lako kada na kraju moraš dati robu po cijeni koja jedva pokriva troškove. Najviše boli kada vidiš da proizvod ima kvalitet, ali kupca nema“, priča Stević za BUKU.

Proizvođači kao jedan od glavnih problema navode i uvoz, za koji tvrde da dodatno opterećuje domaće tržište upravo u vrijeme kada domaća lubenica i drugo sezonsko voće i povrće stižu na berbu.

Njihova zamjerka usmjerena je protiv nedostatka jasnih pravila koja bi omogućila da domaći proizvođači imaju ravnopravniji položaj.

„Nije problem da roba dolazi, ali mora postojati neki red. Kada domaća proizvodnja krene, kada ljudi ovdje uberu ono što su sadili, onda bi trebalo da postoji zaštita domaćeg proizvođača. Mi ne možemo konkurisati velikim sistemima i velikim količinama. Na kraju se sve slomi preko leđa malog proizvođača“, kaže Stević.

Upravo je tržište najveća nepoznanica svake sezone. Proizvođač može kontrolisati koliko će uložiti, koliko će raditi i kako će njegovati usjev, ali ne može kontrolisati cijenu koju će dobiti kada roba stigne do kupca.

Mustafa Gradačević kaže da je zbog toga najvažnije imati sigurniji plasman i stalne kupce, ali i da bez podrške domaćoj proizvodnji dugoročno postaje sve teže zadržati ljude na selu.

Za mnoge poljoprivrednike sezona se ne završava berbom. Prava borba počinje tek kada napune prikolicu i krenu prema tržištu. Jer između pune njive i praznog novčanika ponekad stoji samo jedan problem – kupac kojeg nema.