Miodrag lazic.jpeg

Na današnji dan, 14. aprila, sjećamo se dr.Miodraga Lazića, ratnog hirurga, čovjeka koji nije nosio pušku, ali je svakog dana vodio svoju najtežu bitku – za život svakog ranjenog vojnika, za svaku kap nade u vremenu kada je smrt bila svakodnevica.

U najtežim danima rata, dok su se lomile sudbine naroda i dok je svaki metar zemlje bio plaćen krvlju, dr. Lazić je stajao na prvoj liniji humanosti. Nije pitao ko je odakle, niti koliko je teška rana – njegova misija bila je jedna: spasiti život.

Radio je danima bez sna, operisao u nemogućim uslovima, često istovremeno više ranjenika, nekada i po pet ili šest sati bez prestanka. Ratna bolnica nije imala ni uslove ni opremu kakvu zahtijeva medicina, ali je imala nešto što se ne može naučiti – srce, požrtvovanje i snagu jednog čovjeka koji nije odustajao.

Spasio je više od hiljadu života. Hiljadu porodica danas ima nekoga zahvaljujući njemu. Hiljadu priča nastavljeno je jer je on odbio da stane.

Svjedočanstva iz tih dana govore o mladim borcima koji su ginuli za druge, koji su u najtežim trenucima mislili na otadžbinu, na porodicu, na budućnost. Govore o herojstvu koje se ne mjeri riječima, već žrtvom. A dr Lazić je bio dio te iste borbe – tiho, bez slave, ali sa najvećim mogućim značajem.

Njegove riječi ostaju kao amanet: da se stradanje nikada ne zaboravi, ali i da se nikada ne ponovi. Da se pamti, ali i da se živi dostojno žrtve onih koji su dali sve.

Preminuo je 14. aprila 2020. godine, ali njegovo djelo živi. Živi u svakom spasenom životu, u svakom sjećanju, u svakoj priči koja se prenosi sa koljena na koljeno.

Slava mu i hvala.