Helena brajic.jpeg

Kadet iz Hercegovine dvije godine zaredom najbolji na Medicinskom fakultetu VMA

Helena Brajić iz Lastve kod Trebinja dvije godine zaredom proglašena je za najboljeg kadeta Medicinskog fakulteta Vojnomedicinske akademije Univerziteta odbrane u Beogradu, gdje studira vojnu medicinu.

„Vojna akademija vas uči posebnoj odgovornosti. Odgovorni ste za druge. Uglavnom sam bila sama, sestra je mnogo starija, nisam navikla ni da zavisim od drugih. Naučila me je zajedništvu. To je važno. Kao i služenje svojoj državi i svom narodu. A porodica je oslonac i smisao uspjeha. Ni jedna desetka ne bi imala smisla da nemam s kim da podijelim radost“, kaže Brajićeva.

Ona je odlučila da upiše vojnu medicinu jer ju je, kako ističe, privukla praktična nastava i rad sa pacijentima već u ranim godinama studija.

„Između civilne i vojne medicine izabrala sam drugu, jer me je privukla praksa. Već na trećoj godini dobijamo kliničke predmete i radimo uz profesore i mentore. Učimo kako da zadobijemo povjerenje, u početku sam se stidila da priđem pacijentu. Najvažnije je naučiti kontakt sa živim čovjekom“.

Svakodnevica na Vojnomedicinskoj akademiji strogo je organizovana. Dan počinje ranim ustajanjem, jutarnjim vježbanjem i postrojavanjem, nakon čega slijede predavanja i praktična nastava.

„Dobro sam, hvala na pitanju. Nije često da mi neko postavi to pitanje. Svaki dan je mnogo aktivnosti, obaveza na fakultetu i u vojsci. Na kraju svake nedjelje mogu da kažem, bila je turbulentna i umorna sam“.

Brajićeva je bila jedan od najboljih učenika Gimnazije „Jovan Dučić“ u Trebinju, a isticala se i na brojnim literarnim konkursima. Za najbolji literarni esej na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu dobila je nagradu „Mladi srbista“.

„Kad spakujem kofer, sve ponesem sa sobom, i Trebinje, i Trebišnjicu, Lastvu i Platane. I sunce hercegovačko, nebo i porodicu. Ništa ne ostaje iza mene, sve je sa mnom. Nedostaju mi da ih zagrlim, ali su sa mnom svakog dana“.

Odluku da se posveti medicini donijela je nakon teškog porodičnog iskustva.

„Krajem srednje škole imala sam loše iskustvo. Tata mi je preminuo, a ljekari su se prema njemu ponašali loše. To je moglo da me udalji od medicine, ali je ipak izazvalo potrebu da pokušam da mijenjam stvari. Osjetila sam da je to profesija u kojoj život čovjeka zavisi direktno od vas. Nije samo reprodukcija znanja, već i posvećenost, smirenost i empatija“.

Ističe da od svojih profesora uči mnogo više od onoga što se nalazi u udžbenicima.

„Knjiga vas ne može naučiti onome što profesor kaže kad napomene, „zapamtite ovo, trebaće vam jednog dana“. A lični odnos sa profesorima je dragocjen. Mogu da ih pozovem u svako doba, ako mi nešto treba, bilo kakav savjet“.

Pored studija, aktivno se bavi sportom, pa je tokom školovanja trenirala atletiku, rvanje, planinarenje i plivanje.

„Trenirala sam atletiku sa našom čuvenom Natašom Ćulafić, bavim se rvanjem, planinarenjem i plivanjem. Imamo sada i ronilačku sekciju. Može čovjek da postigne, ako mu to znači. Laže onaj ko kaže, nemam vremena za nešto. Ne, nisam ga stvorio za to. Nisam se dovoljno potrudio da ga stvorim“.

Kao jedan od najboljih studenata već pet godina je i stipendista Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Mostara.

„To je mnogo više od novca. Kada sam došla u Beograd, na prijemni, nisam znala nikoga. Žene iz Prosvjete su me primile kod sebe, pazile me, kao da sam njihovo dijete. Dođeš u veliki grad, u nepoznato, a onda te isprate na prijemni sa hranom, voćem i slatkišima, kao da sam kod moje mame. Kažu, ti si neko moj“.

Brajićeva ističe da osjeća odgovornost da svoje znanje stavi u službu naroda i države.

„U Hercegovini vas uče da je, gdje god postoji vaš čovjek, vaša zemlja. Radiću tamo gdje budem potrebna. Da li će to biti Trebinje, Beograd, Republika Srpska ili Srbija, u ovom momentu nije važno. Osjećam odgovornost. Osjećam ljubav i prema Republici Srpskoj i prema Srbiji. Osjećam da treba da služim svom narodu i državi. Ma gdje da se nađem, ma gdje da postoji naš čovjek“.