Javna kuhinja.jpeg

Rast cijena hrane i energenata, kao i stalni inflatorni pritisci, doveli su do toga da gotovo 16,9 odsto stanovništva u Bosni i Hercegovini živi ispod linije siromaštva.

Prema podacima UNDP-a, prikupljenim krajem 2022. i početkom 2023. godine, broj korisnika javnih kuhinja kontinuirano raste, a danas oko 19.000 ljudi svakodnevno dolazi po topli obrok u 57 narodnih kuhinja širom zemlje. Najveći broj korisnika čine penzioneri, nezaposleni, samohrani roditelji, osobe sa poteškoćama u razvoju i pripadnici romske populacije.

Istovremeno, dok se redovi ispred javnih kuhinja produžavaju, procjene govore da se u BiH godišnje baci i do 400.000 tona hrane, što dodatno ogoli surovost stvarnosti u kojoj dio stanovništva preskače obroke, dok ogromne količine hrane završavaju kao otpad.

Posebno zabrinjava podatak da glad u našoj zemlji ne proizlazi isključivo iz nedostatka novca, već i iz osjećaja stida. Prema navodima UNDP-a, više od 80 odsto javnih kuhinja smatra da u njihovim zajednicama postoji izražena stigma u vezi sa korišćenjem ovih usluga.

Zbog tog osjećaja srama, veliki broj ljudi formalno nije obuhvaćen sistemom socijalne zaštite, iako u stvarnosti žive u teškim uslovima. Mnogi, iako zaposleni ili sa primanjima u vidu penzije, nisu u mogućnosti da podmire ni osnovne životne potrebe, ali pomoć ne traže.

Iskustva korisnika i zaposlenih u sistemu socijalne podrške pokazuju da se ljudi javnim kuhinjama obraćaju tek kada više nemaju drugog izbora, dok same kuhinje, i pored velikog truda, sve teže prate rastuće potrebe. Dodatni problem predstavlja činjenica da u čak 70 jedinica lokalne samouprave usluga podjele besplatnih obroka uopšte ne postoji, pa u pojedinim sredinama nema ni mjesta gdje bi se pomoć mogla zatražiti.

Sve ovo nije posljedica iznenadne krize, već rezultat godina u kojima su troškovi života rasli brže od prihoda, socijalne mreže slabile, a sve veći broj ljudi postepeno klizio u siromaštvo. Danas su među gladnima i oni koji rade, i oni koji su čitav život proveli u radnom odnosu, kao i oni koji nikada nisu navikli da traže bilo šta.

Najteži dio ove priče jeste upravo stigma siromaštva, zbog koje ljudi prikrivaju stvarno stanje, pretvaraju se da je sve u redu, iako to znači odricanje od hrane, lijekova ili grijanja. „Nevidljivi gladni“ ostaju jedna od najdubljih rana društva, jer često ne ispunjavaju formalne kriterijume, ne znaju kome da se obrate ili odustanu, vjerujući da traženje pomoći znači gubitak dostojanstva.

Zato je važno jasno poručiti da traženje pomoći nije sramota. Javne kuhinje postoje upravo za trenutke kada život postane teži nego što čovjek može sam iznijeti. Oni koji nemaju za osnovnu ishranu, ili znaju nekoga u takvoj situaciji, treba da se obrate najbližem Centru za socijalni rad, Crvenom krstu ili lokalnoj humanitarnoj organizaciji, odnosno direktno javnoj kuhinji i raspitaju se o uslovima. Jedan razgovor može značiti da se sutra ne preskoči obrok. Ako je teško napraviti taj korak samostalno, pomoć može potražiti i član porodice, komšija ili prijatelj.

Glad ne smije biti lična tajna ni razlog za stid. Ni u jednom zdravom društvu.