Aleksa Šantić živi u Mostaru: obilježene 102 godine od smrti velikog pjesnika

Povodom 102. godišnjice smrti Alekse Šantića, Srpska pravoslavna crkvena opština Mostar, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“ – Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo „Gusle“ organizovali su pomen i položili cvijeće na grob velikog pjesnika na Pravoslavnom groblju Bjelušine u Mostaru, gdje Šantić počiva.

Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru, jerej Duško Kojić, istakao je da je važno i danas, ali i svakog dana, sjećati se Alekse Šantića u njegovom gradu.

„Važno je sjećati se čovjeka koji je znao, naročito ovdje, da grad ne čine zgrade i ulice, nego ljudi. Trudio se svojom poezijom da dođe do svakog srca i da svako srce učini toplijim i dao nam je najbolji primjer kako se može svim srcem voljeti svoje, a ne mrziti ono što je tuđe i drugačije“, rekao je Kojić.

On je dodao da novim generacijama u Mostaru nastoje da prenesu istu poruku – da vole i cijene svoje, ali da na taj način uvažavaju i tuđe, te da brinu jedni o drugima.

Predsjednica Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ – Gradski odbor Mostar, Sanja Bjelica Šagovnović, rekla je da nacionalna društva u Mostaru kroz svoj rad nastoje da očuvaju sjećanje na Šantića i da ga vrate gradu.

„Čuvajući Šantića, mi u stvari čuvamo sjećanje na čitavu jednu epohu i na izuzetne ljude i generacije koje su bile nosioci kulturne i nacionalne misli u Mostaru. Šantić nije bio samo veliki pjesnik, već i nosilac kulturne i nacionalne ideje, kao i duha tolerancije i ujedinjenja“, istakla je Bjelica Šagovnović.

Ona je podsjetila da je Šantića volio cijeli grad, što najbolje pokazuje i njegova sahrana.

„Šantić je umro 2. februara 1924. godine, a njegova sahrana i danas se prepričava, jer je bila najveća ikada u Mostaru. Govori se da je na ispraćaju bilo više ljudi nego što je grad tada imao stanovnika. Hroničari bilježe da je u Mostaru živjelo oko 11.000 ljudi, a da je Šantića ispratilo oko 13.000. Navodi se i da je grad izgledao kao majka zavijena u crno koja žali za sinom. Sahrana je trajala od 14 do 19 časova, a neki su pješačili i po 40 ili 50 kilometara kako bi ga ispratili“, rekla je ona.

Predsjednik Srpskog pjevačkog i kulturno-umjetničkog društva „Gusle“ Radislav Tubić poručio je da se čovjek ne mjeri po onome što uzme, već po onome što ostavi.

„Šantić je ostavio mnogo. Ostavio nam je poruku da ne gledamo ko je koje vjere, već kakav je čovjek. ‘Gusle’, zajedno sa ‘Prosvjetom’ i Srpskom pravoslavnom crkvom, trude se da Šantićev duh živi i da ga sjećanjem na njega vratimo u Mostar i Hercegovinu, u vrijeme koje je, sigurno, bilo kvalitetnije“, rekao je Tubić.

On je podsjetio da je Šantić u svom gradu dugo bio zapostavljen zbog različitih politika, ali da se nove generacije postepeno vraćaju tom duhu.

U ponedjeljak, 2. februara, u 19 časova, u Muzeju Saborne crkve – Vladičanskom dvoru, biće održana premijera dokumentarnog filma „Vek prođe, a što te nema“, u režiji Dragana Milića i Dragana Veličkovića, snimljenog povodom stogodišnjice Šantićeve smrti.

Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje je proveo veći dio života, a preminuo je 2. februara 1924. godine. Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je odrastao u porodici strica Miha, zvanog „Adža“. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok je druga sestra, Zorica, preminula kao beba.

Iako je poticao iz trgovačke porodice, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov pjesnički dar. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a 1883. godine vratio se u Mostar. U gradu je zatekao, kako je bilježio, „neobično mrtvilo“, kao posljedicu ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrougarske. U početku je bio povučen, vodio je knjige u porodičnoj radnji i čitao sve do čega je mogao doći.

Nekoliko godina kasnije započinje njegov intenzivni književni i društveni rad, a najznačajnija djela stvara krajem 19. i početkom 20. vijeka. Autor je više od 700 pjesama, među kojima su i antologijske „Ostajte ovdje“, „Emina“, „Veče na školju“, „Ne vjeruj“, „Pretprazničko veče“.

Postao je saradnik listova i časopisa „Golub“, „Bosanska vila“, „Nova Zeta“, „Javor“ i „Otadžbina“, a 1888. godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo „Gusle“. Bio je i prvi potpredsjednik mostarskog pododbora „Prosvjete“, kao i jedan od osnivača književnog kruga okupljenog oko lista „Zora“, zajedno sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.

Tokom Prvog svjetskog rata austrougarske vlasti su ga hapsile kao „istaknutog srpskog nacionalistu“. Na početku stvaralaštva bio je pod uticajem Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja i Vojislava Ilića, ali je vremenom izgradio prepoznatljiv izraz, obilježen elegičnim i rodoljubivim motivima.

Najveću pjesničku zrelost dostigao je između 1905. i 1910. godine. Njegova poezija prožeta je snažnim emocijama, ljubavnom čežnjom, ali i bolom i prkosom zbog socijalnog i nacionalnog položaja naroda kome je pripadao. Ljubavna poezija razvijala se pod snažnim uticajem sevdalinke, a „Emina“ je toliko ušla u narod da se i danas pjeva kao narodna pjesma.

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914. godine. Njegovo ime nose brojne škole u Republici Srpskoj, Srbiji i jedna u Sarajevu, kao i jedno mjesto u Vojvodini. U Mostaru postoje ulica i park sa njegovim spomenikom, a Srpsko prosvjetno društvo „Prosvjeta“ i SPKUD „Gusle“ svake godine organizuju „Šantićeve večeri poezije“, na kojima se svake treće godine dodjeljuje i Književna nagrada „Aleksa Šantić“.