Svjet ulazi u novu, znatno opasniju fazu krize, jer je čovječanstvo, prema upozorenjima stručnjaka Ujedinjenih nacija, ušlo u stanje „globalnog bankrota vode“, u kojem su ključni vodni sistemi trajno iscrpljeni i više nemaju sposobnost oporavka.
Novi izvještaj Univerziteta Ujedinjenih nacija upozorava da su decenije krčenja šuma, zagađenja, degradacije zemljišta, prekomjerne raspodjele vode i hroničnog iscrpljivanja podzemnih voda, uz dodatni uticaj globalnog zagrijavanja, prouzrokovale „nepovratnu štetu“ planetarnim zalihama vode i njihovoj sposobnosti obnove.
U dokumentu se ističe da pojmovi poput „vodni stres“ i „vodna kriza“ više ne opisuju stvarno stanje, jer današnja realnost u brojnim regionima svijeta podstiče krhkost društava, raseljavanje stanovništva i sukobe.
Izvještaj definiše „bankrot vode“ kao trajnu prekomjernu eksploataciju površinskih i podzemnih voda u odnosu na obnovljive dotoke i bezbjedne nivoe iscrpljivanja, uz „nepovratni ili finansijski neizvodljiv gubitak prirodnog kapitala povezanog sa vodom“.
Za razliku od vodnog stresa, koji označava stanje visokog pritiska ali još uvijek reverzibilno, ili vodne krize koja opisuje kratkotrajne šokove, bankrot vode znači prelazak granice nakon koje se sistemi više ne mogu vratiti u ravnotežu.
Iako nisu svi riječni slivovi i države u takvom stanju, autor izvještaja Kave Madani navodi da je dovoljan broj ključnih vodnih sistema već prešao ove pragove, što bitno mijenja globalnu sliku rizika.
„Ovi sistemi su međusobno povezani kroz trgovinu, migracije, klimatske povratne sprege i geopolitičke zavisnosti, tako da je globalni pejzaž rizika sada suštinski promijenjen“, ističe Madani.
Bankrot vode ne odnosi se na to da li neki region djeluje vlažno ili suvo, već na odnos između potrošnje i obnovljivih resursa, pa čak i područja koja se suočavaju sa poplavama mogu biti u stanju bankrota ako troše više vode nego što se godišnje može obnoviti.
U izvještaju se naglašava da se posljedice moraju posmatrati globalno, jer poljoprivreda troši najveći dio slatke vode, a prehrambeni sistemi su snažno povezani kroz trgovinu i cijene.
Kada nestašica vode ugrozi poljoprivredu u jednom regionu, posljedice se prenose na globalna tržišta, političku stabilnost i bezbjednost hrane u drugim dijelovima svijeta, zbog čega bankrot vode predstavlja zajednički globalni rizik, a ne niz izolovanih kriza.
Podaci pokazuju da je oko 50 odsto velikih jezera u svijetu izgubilo vodu od ranih devedesetih godina, dok je četvrtina čovječanstva direktno zavisna od tih izvora, a brojne rijeke tokom dijela godine više ne dospijevaju do mora.
Tokom posljednjih pet decenija nestalo je oko 410 miliona hektara prirodnih močvara, što je površina uporediva sa teritorijom Evropske unije, dok je gubitak glečera od sedamdesetih godina porastao za 30 odsto.
Salinizacija je oštetila približno 100 miliona hektara obradivog zemljišta, a čak 70 odsto glavnih vodonosnika pokazuje dugoročan pad nivoa podzemnih voda.
Izvještaj upozorava da postojeća globalna vodna politika, koja je uglavnom usmjerena na pijaću vodu, sanitarne uslove i efikasnost, više nije dovoljna za suočavanje sa razmjerama problema.
Poziva se na „resetovanje“ vodne agende koja bi formalno priznala stanje bankrota vode, posmatrala vodu kao ograničenje ali i priliku za klimatske ciljeve, te uvela sistemsko praćenje ovog fenomena na globalnom nivou.
Vlade se pozivaju da pojačaju borbu protiv zagađenja, zaštite močvare, podrže zajednice koje moraju mijenjati izvore prihoda i transformišu sektore sa velikom potrošnjom vode, posebno poljoprivredu.
U suprotnom, najveći teret će, kako se upozorava, pasti na male poljoprivrednike, starosjedilačke zajednice, siromašno gradsko stanovništvo, kao i na žene i mlade.
„Bankrot vode postaje pokretač krhkosti, raseljavanja i sukoba. Pravedno upravljanje, uz zaštitu ranjivih zajednica i fer raspodjelu gubitaka, ključno je za očuvanje mira, stabilnosti i društvene kohezije“, poručio je zamjenik generalnog sekretara UN Tišilizdi Marvala.
Šta Vi mislite o ovome?