Kako se potonji kralj Srbije našao u ustaničkom vrtlogu po Hercegovini i Bosni

Bilo je pitanje dana kada će oganj Nevesinjske puške potpaliti bune širom srpskih zemalja, koje su već bile u stanju nacionalnog vrenja. Krajiško bure baruta odavno se nadimalo da eksplodira nakupljenim gnjevom zbog nebrojenih turskih zuluma.

Taj borbeni nepokorni narod decenijama se krvio sa Turcima i bune su, kao imperativ opstanka, za njih postale sastavni dio života. O samom ustanku dosta je pisano, ali je često prikaz uloge kneza Petra Karađorđevića, alijas Petra Mrkonjića, u tim događajima patio od manjka objektivnosti. Između dva rata neki su pribjegavali romantičnoj glorifikaciji i pretjerivanju, dok su drugi gledali da unize, marginalizuju i kompromituju i njegovu ličnost i značaj njegovog angažovanja 1875/76, svodeći ga isključivo na pretendentsku akciju u borbi za presto Srbije.

U tu svrhu je utrošeno mnogo mastila, jer kneza, potonjeg srpskog kralja, su klevetali i blatili mnogi, najprije pristalice Obrenovića, kao dinastičkog rivala, potom službeni Beč i njegova štampa, da bi podržali svog favorita kneza Milana Obrenovića, a kad je došao na tron Srbije, zapjenili su mržnjom, jer je politički kurs Srbije otkačio od Austrije i usmjerio ka Rusiji. Antisrpstvo hrvatskih ustaša i njihove klevete ne treba ni obrazlagati, kao ni ideološku netrpeljivost komunista spram Karađorđevića. Mnogi danas svoj stav grade upravo na pisanju iz vremena Brozove vlasti, premda je nemoguće očekivati objektivan stav od onih koji su porušili desetine spomenika kralja Petra i pobrisali (sve do jednog) nazive stotina ulica i institucija sa njegovim imenom.

Činjenice stoje ovako! Od godine 1858. knez Petar Karađorđević je sa porodicom živio u izgnanstvu. Uskoro po izbijanju ustanka u Bosni on iz Pariza dolazi u Zagreb kod trgovca Ilije Guteše, važnog čovjeka u organizaciji i pripremi ustanka, koji će ga uputiti u epicentar pobune, na Brezovaču. Biće da je i on sam izabrao taj teren, koji je odranije poznavao gostujući kod Manojla Hrvaćanina, druga iz studentskih dana. Prethodno je preko svojih ljudi iz Trsta u Dubicu poslao tri svilena barjaka.

Petar upada pravo u vrtlog borbi na granici, jer su Turci, zadojeni slijepom fanatičnom mržnjom hrišćana, i ovaj put pogrešno povjerovali kako će zaoštravanjem terora narod "utalumiti" i natjerati na ropsku pokornost, ali su tako samo raspirivali vatru i povećavali gnjev pravednika, kojima je smrt na trenutke bila milija od ropskog života.

Akcije

Od Gline do Petrinje među izbjeglim narodom Petar regrutuje naoružava i oprema svoju četu. Najradije je mobilisao naoružane graničare ili stare vojnike, kao već uvojničene ljude između kojih će probrati starješine. Njih je plaćao sto forinti na mjesec plus dvije forinte dnevno kada ratuju. Kao školovan generalštabni francuski oficir i ratni veteran znao je šta radi. Vojsku je stvarao sa puno takta, mirno i sistematski, ne primajući baš svakog u jedinicu. Svakodnevno je vršio smotru i podučavao četnike vojnom ustrojstvu i ratnim vještinama. Insistirao je na disciplini i oštro kažnjavao prestupnike. Ljudi kod tog brkalije sa astrahan šubarom prepoznaše oficirsko držanje i jaku volju i on vrlo brzo steče njihovo povjerenje i izgradi autoritet vojvode, što nije bilo lako kod tih tvrdoglavih zaguljenih graničara, hajdučkih potomaka.

Petar je uspostavio logističke službe, imao ljekara, odredio komandire straža i patrola, trubača, konjušara i sl. Dobavlja i manji top, dinamit, a čak i nekakve rakete te sanitetski materijal. Kupuje, navlači i lageruje dosta dobre hrane i svih drugih potreba. Prvih dana je logorovao u Brezovači i Žirovcu kod Bojne. Sa vojskom je bratski dijelio istu hranu, istu kolibu i sve nevolje koje ih zadese. Dok su druge čete uglavnom ličile na šarenu gomilu naoružanih ljudi, kojima ni pljačka nije strana, njegova vojska je svakim danom sve više ličila na uređenu i utegnutu vojnu formaciju. Petar u ovaj oružani sukob nije pošao grlom u jagode, kažu da je prije dolaska u ustanak studirao istoriju američkog građanskog rata. Još ranije je, najčešće od sveštenika, stvorio mrežu tajnih povjerenika duž granica Bosne i Hercegovine. Njihove informacije su se uglavnom slivale kod Hrvaćanina u Dubicu i Steva Pavlice u Sisak, pa je imao saznanja o kretanju i namjerama neprijatelja. Vijesti iz Evrope povremeno je donosio njegov školski drug iz Pariza Vlado Ljotić.

Pod jesen 1875. ustanak zahvati cijelu ljutu Krajinu, gorjelo je sve od Kozare do Cazina. Borbe se vode na svim stranama oko planina Motajice, Prosare, Kozare i Grmeča. Petrova četa već 8. septembra ima prve okršaje sa Turcima u selu Bojni kod Obljaja i kod Aova, a 10. septembra ginu vođe Petar Pecija i Ostoja Kormanoš. Vojvoda Mrkonjić za osnovni pravac dejstva uzima Bužim, a odatle misli prodirati dalje u unutrašnjost, gdje bi se sjedinio sa četom Goluba Babića radi sadejstva i ukrupnjavanja vojske. Osmog oktobra on napada Turke i pali hanove i čardake, no taj prodor zaustavlja jaka koncentracija turske vojske. Napada i 14 turskih lađa na unskoj adi Pivljak 4. decembra, a potom ostvari veliku pobjedu zauzevši Dobro Selo. No ostale turske kasabe na tom potezu Cazin, Branograč, Jezerski, Otoka, Bihać, Krupa i Bužim bile su utvrđene forovima po okolnim visovima i još prejake za njegovu četu.

Međutim Petar vrlo brzo kao dinastički rival dolazi pod udar srpskog dvora i vlade. Nesmiljeno je blaćen i optuživan da je "ubačeni element" koji radi za Turke i slično. Zbog toga on u Zagrebu i Zemunu štampa Proklamaciju srpskom narodu, tvrdeći: "Nisam došao da smetam srpskom knezu, već da pomognem srpskom narodu u Bosni", (...) i da se borim i da ginem za zemlju (Srbiju), kojoj sam dužan sve što imam i za koju su vezani svi moji snovi, za njenu sreću i bolju budućnost."

Najjača struja u ustanku, zvana "Milanova stranka", bila je potpuno pod uticajem Beograda, no bilo je tu i podmićenih agitatora Austrougarske, koji su plasirali tezu da Bosna treba pripasti Austriji, odnosno Hrvatskoj, jer Srbija ne čini dovoljno za ustanak. I neki katolici su u početku podržali ustanak, no ubrzo su odustali pod uticajem klera, poput Štrosmajera, a neki otvoreno prešli na stranu Turaka. Car Franc Jozef u pismu banu Mažuraniću osuđuje one Hrvate koji "simpatišu sa Srbima, i tako rade protiv ličnih i državnih interesa".

Kanali snabdijevanja ustanika išli su iz Zagreba, Siska i Dubice. Pouzdani ljudi u tom poslu bili su Ilija Guteša, Stevo Pavlica, Manojlo Hrvaćanin, popovi Orlović i Ostojić i drugi. Svi ustanici "jedu iz jednog lonca" osim Petrove vojske, o kojoj se on brine poput dobrog domaćina i za svoj novac je snabdijeva "ruhom i kruhom", kupuje obuću, kabanice, naručuje kape i sl. Bio je to složen tajni posao, pa je uz vojne zadatke i brige dan-noć bio u pokretu bez dovoljno sna i odmora, očevici se sjećaju da mu je lice bilo blijedo i ispijeno kao u čovjeka koji je "mnogo propatio".

Na pravoslavni Božić 1876. u Jamnici je oko 80 predstavnika ustaničkih četa iz Motajice, Kozare, Pastireva i drugih održalo ustaničku skupštinu. Pored članova glavnog odbora iz Nove Gradiške Jova Bilbije, Spasoja Babića i Vasa Vidovića, prisutan je bio i Vaso Toskić iz Beograda. Trgovac Ilija Guteša predsjedava Skupštini, koja izglasava nastavak rata s Turcima jer u odmazdi bezdušno satiru silnu srpsku nejač, dok rijeke izbjeglica bježe preko Une i Save u Austrougarsku. Samo na jugozapadu Krajine pored brojnih sela spaljena je čak 81 pravoslavna crkva (A. Evans). U tom "poslu" posebno se istakoše begovi Alija Pozderac i Tahir-beg Kulenović.

Po pitanju Mrkonjića, koji je prisustvovao Skupštini, većina zauze stav da bi zbog njega Srbija mogla obustaviti pomoć ustanku, što bi bila gotova propast, te da ne bi došlo do takvih posljedica on treba odstupiti u roku od osam dana. Petar izjavi da mu niko ne može zabraniti da nastavi borbu kao običan četnik, a da će se pokoriti svakoj odluci srpske vlade tek kad ona pošalje vojsku preko Drine.

Skupština izglasa i Glavni odbor ustanka kao neku provizornu vladu, da bi se prema stranim silama mogli postaviti kao zaraćena strana. Potom simpatizeri Beča, ali i Milanovi ljudi za glavnog komandanta vojske proguraše austrijskog čovjeka Miroslava Hubmajera, tipografa iz Ljubljane. Vojska je gunđala, jer su jedva razumjeli njegov govor, a posebno što mu u štabu bješe i jedan sumnjiv Nijemac. Već prva njegova akcija protiv Turaka iz januara 1876. završi neslavno, pa mu se ljudstvo brzo osu i od početnih 500 ljudi ostadoše mu tek 24 čovjeka. No i oni su u Bešlincu od strane žandarma razoružani. Sam Hubmajer je hitro napustio bosansku granicu.

Sposoban i hrabar

Mrkonjić je poslije Jamnice povrijeđen i rezigniran, no većina njegovih četnika daje mu podršku i do proljeća 1876. jaka četa će ponovo biti na okupu. On je 1876. bio na zimovniku u selu Bojni kod Gline. U kući Nikole Mudrinića je bio štab koji su činili Crnogorci: braća Andrija i Marko Daković, Marko Petrović Njeguš i Savo Đuričić. Kuća je bila na samoj granici Bosne i Austrije. Četnici su kod ognjišta lili kuršume iz krupnih komada olova. Ostala vojska bila je smještena kod domaćina po selu. Čim popusti zima vojvoda Petar u Ćorkovači, na Suvoj međi podiže logor-utvrđenje. Taj zapadni ugao Bosne oko kojeg se savijaju Lika i Banija pažljivo je izabran kao najpogodniji za odbranu i komunikaciju. Vojsku koja naraste na 1.600 ljudi smjesti u brojnim prostim kolibama, pokrivenim granjem i papratom. Četovođe su bile: pop Đoko Karan, Aleksandar Toman, Ilija Šević, Stojak Drobac, Nikola Medić, Jovo Mrkšić, Jovo Gović i Jovica Šarac, a barjaktari: Nikola Ćulibrk, Đurica Beronja i Jovo Mrkić. Najbliže veće selo sa turskom posadom bilo je Aovo, njega napade 200 biranih Petrovih četnika koji u naletu razbiše i potisnuše Turke. Tom prilikom ranjen je Janko Crnogorac i još pet šest četnika, koji su liječeni u Glini gdje je bila formirana bolnica kod mehandžije Nikole Bijelića. Mrkonjić potom nastavlja smjelo udarati na Turke, ali i oni njega napadaju. Jedan takav napad od 31. maja trajao je 48 sati, Petar piše da ih je napalo oko 1.000 Turaka koji su na kraju odbijeni i natjerani u bijeg u kojem su "bacali oružje i opremu". Mrkonjić se u borbi pokaza kao sposoban i nesporno hrabar komandant, jednom bješe i ranjen. I u francuskom ratu protiv Prusa, kao Pjer Kara isticao se junaštvom, posebno u bitkama kod Orleana i Vilerseksela, za šta je dobio visoki orden Legije časti. I kasnije, tokom balkanskih i Velikog rata, svoju je ličnu hrabrost često pokazivao u borbi, sokoleći posustale trupe.

Spletke Beograda oko Petra nisu prestajale, Milan i njegova vlada nastojali su ga eliminisati i uz pomoć Austrougarske, što je ova jedva dočekala. Njene intrige su već bile prodrle u jedan dio ustaničkih vođa, povećavajući raskol među Srbima i slabeći zamah ustanka. Tako je i knezu Milanu činila uslugu, što je povećavalo njegovu poslušnost. Doznalo se da je čak poslat jedan narednik da smakne vojvodu Petra, no na vrijeme je spriječen. Tako se obruč oko Mrkonjića sve više stezao, a 29. februara 1876. carske vlasti su, podilazeći i Beogradu i Turcima, za njim raspisale i okružnu potjernicu i stalno mu bile za petama.

U februaru 1876. Petar inkognito odlazi u Beč i od oca uzima još novca kako bi tajnim kanalima nabavio i odaslao još oružja i opreme za svoju četu. Početkom marta 1876. dio vojske u Bojni su mu na prepad razoružali Austrijanci. No ni tada on ne posustaje, već planira okupiti vojsku jačine jednog korpusa od oko 5.000 ljudi za koju je svrhu u startu utrošio 68.000 forinti. Već u februaru mu prilazi znatan broj ljudstva iz Ljeskovca, Maljevca, Oblaja, Topole i Dubice. Veći okršaj sa Turcima Mrkonjić je imao u pravcu hrvatskog sela Perna kod Topuskog. Tokom borbe Turci dobiše jako pojačanje redovne vojske iz obližnjih karaula, pa se Petrova četa morala povući.

Duž granice je vrvjelo od raznih špijuna koji su telegrafisali u Beč o ustanicima. Iako su tužbe često stizale na Petrovog čovjeka Steva Pavlicu iz Siska, on je vješto izbjegavao žandarme i Mrkonjiću doturao šta treba. Jednom je tako, uprkos pokušaju Selim-paše da ga uhvati na djelu, za četiri noći sa Petrovim četnicima prebacio na Ćorkovaču pedeset kola pušaka i municije.

Tobože zbog turske opasnosti za hrvatska sela, Austrougarska pojača vojsku i žandarmeriju i granicu potpuno zatvori za četnike, plijeneći njihove pošiljke hrane i džebane, a uskoro i sve ustanike oglasi za odmetnike (hajduke). Mrkonjićeva četa osta potpuno odsječena i bez snabdijevanja, pa je vojska povremeno čak gladovala.

Austrija se trudila da ubijedi hrišćane da se mogu nadati pozitivnom rješenju svog statusa samo pod njenim okriljem. Te njene težnje su potpuno ogoljene kada se usprotivila traženju autonomije za Srbe u Turskoj, dok je Srbiji strogo skrenula pažnju da svoje operacije protiv Turske može usmjeriti isključivo prema Nišu te da i ne pomišlja na Bosnu. Dobro razrađen plan Beča je bio: kontrolisanim ustankom produbiti krizu turske vlasti u Bosni, a uz to osujetiti veće vojne rezultate pobunjenih Srba, što bi smanjilo njihove političke ambicije. Uz istovremeno odgurivanje Srbije i Crne Gore od ustanika, Beč je očekivao da će mu Bosna i Hercegovina, uz pomoć zapadnih sila, na kraju kao plijen pasti u krilo, bez puno napora i žrtava. Taj trenutak je i nastupio na Berlinskom kongresu, ugasivši svaku nadu Srbima u povoljan ishod njihove borbe.

Zavjera

Kada Srbija objavi rat Turskoj juna 1876. Mrkonjić u svojoj četi otkri zavjeru protiv sebe i tada ogorčen predade komandu Savu Đuričiću, izjavljujući da bi njegovo dalje prisustvo stvaralo nepotrebne smetnje i "od polze ne bi moglo biti." I tako definitivno napusti ustanak.

Tvrdnja da se knez Petar našao u ustanku samo da bi dobio političke poene u igrama prestola, ne pije baš vodu. Tu tezu najbolje opovrgava njegov kasniji život, jer on Krunu nije prihvatio da bi uživao u vladarskoj moći i bezbrižnom raskošu, već ju je shvatao kao svetu patriotsku dužnost oslobođenja i ujedinjenja srpstva, za šta je založio sve svoje umne i fizičke snage. Do kraja života je ostao disciplinovani vojnik, nerado stupajući na teren politike. U odluke Skupštine i Vlade kao ubijeđeni demokrata nije se petljao. No ne treba imati sumnju da je pored čisto patriotskih poriva u ustanku, Mrkonjić gajio i potajnu nadu da bi mu se, kao legitimnom nasljedniku kneza Aleksandra i unuku vožda Karađorđa u budućnosti mogla ukazati prilika da se vrati na presto Srbije i doprinese njenom usponu i napretku. Za osnovanost takvih nada najkrivlji je bio upravo knez Milan, koji je potpuno diskreditovao srpski dvor i tek usput vršio dužnost vladara, traćeći vrijeme na kocku i skupe provode po Evropi, bez ma kakve državničke vizije i odgovornosti. On je dugo bio protiv bilo kakvog ustanka, a tih se godina "grof od Takova" zabavljao za sve pare (državne), puneći bulevarsku štampu Evrope svojim skandalima. Izbijanje ustanka ga zatiče u Beču, no ministar Andraši ga umiri da će se to ubrzo srediti voljom evropskih sila te da on može bezbrižno ašikovati i obaviti vjeridbu sa budućom kneginjom Natalijom. Milanov vazalni odnos prema Beču i kasnija Tajna konvencija dovešće Srbiju u potpunu političku i ekonomsku zavisnost od Austrougarske, koja je poslije Berlinskog kongresa čak i teritorijalno sa tri strane obuhvatila Srbiju. Pored ranije granice na Savi i Dunavu, sada je carevina bila i na Drini, te na jugu u Sandžaku, koji joj Milan olako prepusti. Uzme li se da je sa četvrte strane, opet njegovom krivicom, na Srbiju režala Bugarska, jasan je fijasko njegove vladavine.

Sa druge strane knez, potonji kralj Petar, imao je vrlo izražen antiaustrijski stav. Kao čovjek vaspitan na demokratskim principima Francuske, Austrija mu je izgledala kao neka "nesavremena karikatura zapadne kulture". O caru Francu Jozefu je govorio kao o "okorelom i samoživom dželatu slovenstva, koji je kao glavni cilj svoje vanjske i unutrašnje politike postavio rušenje srpstva i srpske ideje". Ekonomski rat protiv Srbije i Aneksiona kriza su ga potpuno učvrstili u tom mišljenju. Ono što je započeo kao vojvoda Petar Mrkonjić, u djelo je sproveo kao kralj Petar Veliki Oslobodilac, najomiljeniji srpski vladar ikada, koji je postao sinonim za poštenje, skromnost, demokratičnost i vrhunski patriotizam. Po svjedočenju savremenika imao je realan pogled na stvarnost, bio iskreno religiozan, pomirljiv i pun ljubavi i vjere. Njegov narod je to prepoznao, zovući ga familijarno Čika Pera. Iz tog perioda ostali su i stihovi: Ide Pera jaše konja bela, za njim ide Srbadija cela.

Pismo Milanu

Petar se u julu 1876. pismom obraća knezu Milanu: "Poštovani Knjaže Milane, molim te da ne osuđuješ moje prisustvo među našom braćom, kojima želim pomoći. Znam da to želiš i ti, njihovo oslobađanje od turskog zuluma i ujedinjenje sa Srbijom. Molim te da imaš vere u moju reč da ovde nisam u svojstvu pretendenta na titulu kneza, već nastupam kao i svaki drugi rodoljub koji se bori za svoj narod i svoju otadžbinu, ali pod okriljem tvog vladarskog plašta. (...) treba da u ovo ozbiljno doba stanemo jedan pored drugog kao braća i prijatelji, kojima je na srcu jedino sreća i napredak naroda." I zaključuje da jednom mora prestati mržnja koja je smakla Karađorđa i Mihaila.