jovan ducic.jpg

Na današnji dan 1943. umro je srpski pisac i diplomata Jovan Dučić - Trebinjac, član Srpske kraljevske akademije, čija je lirika udarila pečat srpskoj poeziji u prvoj polovini 20. vijeka.

Rođen je u porodičnoj kući u Podgljivlju iznad Trebinja od majke Jovanke i oca Andrije. Niži gimnaziju završio je u Mostaru, a učiteljsku školu u Somboru.

Diplomirao je prava u Parizu i od 1912. do 1941. bio je diplomatski činovnik Kraljevine Srbije i Jugoslavije, na kraju i ambasador u nekolicini evropskih prestonica.

Već prvom pkesničkom zbirkom "Pjesme", izdatom 1901. u Mostaru, predstavio se kao specifičan liričar i vanredna pojava u srpskoj književnosti. Pisao je i prozu ("Jutra sa Leutara"), putopise ("Gradovi i himere", "Pismo iz Ženeve", "Pismo s Alpa", "Pismo iz Španije"), eseje ("Blago cara Radovana", "Moji saputnici", "Staza pored puta"), studije ("Grof Sava Vladislavić"), političku publicistiku ("Verujem u Boga i u srpstvo").

Umro je u SAD duboko rezigniran stradanjima srpskog naroda tokom Drugog svjetskog rata, posebno na teritoriji zloglasne NDH. Dugo nakon Drugog svjetskog rata, pojedini segmenti njegovog djela bili su zanemarivani.

Njegovi zemni ostaci počivali su šest decenija u  varošici Geri u državi Indijana SAD, poslije čega su, po njegovoj posljednjoj želji, preneseni u  otadžbinu i položeni u kriptu manastira Hercegovačka Gračanica iznad  njegovog rodnog Trebinja.

Tokom svog života, ali i nakon odlaska u vječnost, Dučić je rodnom Trebinju ostavio zaostavštinu koja i danas njegov rodni grad čini prepoznatqivim mjestom kulture.