Dragan R. Kovač: Šmeker

U isto vrijeme kada je popularna prvakinja opere Srpskog dramskog pozorišta, sopran Tatjana Marković Batroz, furiozno završila   poznatu ariju iz opere „Traviata”, njen 76-godišnji  otac  Dragutin  Marković je pao mrtav  u  haustoru  nebodera na Novom Beogradu. Viši inspektor Jovan Galić je nervozno šetkao ispred primadonine garderobe propuštajući momke sa buketima cvijeća  koji su  pristizali  od  obožavatelja  i  čekao najpogodniji trenutak da divi saopšti tragičnu vijest.

Naime,  njen  otac,  nevjerovatno  vitalan  i samostalan starac, prije  nešto  više  od  sat vremena svirepo je ubijen udarcima metalnim predmetom po glavi, pri čemu napadača, ili više njih, niko nije vidio. Starca su mrtvog pronašle komšije, dok su se kao i on, vraćale kući iz grada. Inspektor je odlučio da lično saopšti neprijatnu vijest operskoj pjevačici, koja je sa mužem biznismenom i kćerkom starom 14 godina živjela iza visokih zidova vile na Bežanijskoj kosi, i pokuša da razgovara sa njom o mogućem ubici ili ubicama, odnosno o motivima zločina, s obzirom na to da od njenog oca nije oduzet novčanik sa znatnom novčanom sumom, niti skupi ručni časovnik marke doxa.

Operska diva je veoma teško podnijela vijest o  očevoj  pogibiji i nije bila u stanju da saopšti bilo kakav podatak koji bi policiji bio od koristi u tim prvim i najvažnijim časovima za sami tok istrage, tako da se inspektor vratio na mjesto zločina, gdje je uviđaj bio završen, a leš prebačen na  Institut  za  sudsku medicinu.

Stari i odmjereni krim-tehničar Rade je skeptično zavrtio glavom, nijemo gledajući u inspektora, što je značilo da ne postoje nikakvi tragovi ubistva. Čak je i konstatovao, što nije bio njegov običaj, da su djelo skoro sigurno počinili iskusni profesionalci.

Pored činjenice da se radilo o ocu poznate javne ličnosti, inspektor je odmah dobio i podatak kako je pokojni Dragutin Marković, rođen 1920. godine u Crnoj Gori, bio istaknuti učesnik Drugog svjetskog rata, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine. Više svjetla na mogući motiv, ali ne i na eventualne konkretne počinioce gnusnog zločina, bacila je činjenica, koju je inspektor Galić iste večeri saznao  prelistavajući  dostavljeni mu materijal iz centralnog policijskog arhiva.

Naime, drug Dragutin Marković je čitavu 1950. godinu proveo kao jedan od rukovodilaca u koncentracionom logoru na Golom otoku, sa koga se vratio unaprijeđen za dva čina.

Prije vremena je penzionisan u poznatoj čistki srpskih policijskih kadrova, 1966. godine, nakon pada Aleksandra Rankovića. Vrlo brzo poslije njegovog penzionisanja, kćerka jedinica, Tatjana, upisala se na moskovski konzervatorijum „Čajkovski”, a supruga mu je iznenada umrla zbog tromboze crijeva. Od tada, pa do dana ubistva, živio je povučeno, sam, u malom jednosobnom stančiću na Novom Beogradu, koji je kupio poslije prodaje velikog četvorosobnog „salonca” na Dedinju.

***

Dvojica staraca sjedili su u svojoj omiljenoj kafani   blizu   okretnice   autobusa, na Karaburmi. To je bio vrlo neugledan ugostiteljski objekat u vidu proširenog kioska, sa nekoliko stolova i stolica ispred njega. Obojica su bili obučeni u skromnu garderobu karakterističnu za velegradske penzionere – stara demodirana i izblijedjela odijela, preko kojih su nosili skoro identične sive mantile. Svakako, i kačkete. Bili su invalidi. Jedan starac je imao ukočenu lijevu nogu u koljenu, pa je pri hodu šepao, zabacujući je u stranu. Drugi je vidio samo na desno oko, pa je debelo staklo od naočara na lijevoj strani bilo potpuno zatamnjeno mliječno-bijelim premazom. Hromi starac je bio uzbuđen, što se lako moglo uočiti po njegovim energičnim pokretima dok je sjedao, te nepovjerljivim pogledima prema šanku iza koga je poslovala nova mlada konobarica. Čvrsto je ščepao druga za podlakticu, položenu na stolu preko kariranog crvenog stolnjaka, pa mu se unio u lice. Bilo je očito kako gori od želje da mu saopšti važnu novost, ali ne onu vezanu za njihove penzije ili političku situaciju u zemlji, poslije raspada zajedničke države, već neku mnogo, mnogo važniju, sudbonosnu vijest, za obojicu:

– Pronašao sam ga!

– Koga?

– Njega!

– Koga njega?

– Pa, njega! – rekao je hromi starac, te se okrenuo prema šanku, a potom se još više unio u lice prijatelju i dodao – Pronašao sam Draga!

– Draga!... Misliš na... Zver?

– Da, upravo na njega! Pravo ime mu je Dragutin, a preziva se Marković...

Nastala je pauza u kojoj je hromi starac koji je saopštio vijest uzbuđeno disao i obazirao se oko sebe, a drugi, onaj slijepi na jedno oko, ukočeno i tupo gledao u pod.

– Je li dželat ovde, u Beogradu? – napokon je progovorio.

– Jeste, živi u jednom neboderu, u Bloku 45.

– Kako si saznao? – upitao je starac sa naočarima.

– Pogledaj! – rekao je onaj sa ispruženom nogom, i iz džepa izvadio bijeli štopak papira.

Po crno-bijeloj mrljastoj boji slova na prvoj stranici, odmah se moglo zaključiti da se radi o fotokopiji. Na sredini te naslovne strane pisalo je velikim ćiriličnim štampanim slovima: „ZADAĆNICA”, a na prvoj liniji ispod toga, nevinim dječijim rukopisom bilo je dodano: „iz srpskog jezika”. Na drugoj crti – ime učenice: „Katarina Batroz, VII-4”.

Starac sa naočarama je upitno pogledao u svoga prijatelja, a ovaj je rastvorio fotokopirani štopak i tutnuo mu ga u ruke. Na vrhu stranice je istim rukopisom pisalo: „Moj idol”. Nastavio je  da čita, dok je njegov hromi drugar nervozno pripalio cigaretu i žudno povukao dim...

Moj idol

Sigurna sam da će većina mojih drugarica iz razreda za svog idola proglasiti neku estradnu zvezdu sa domaće scene, ponajpre Cecu, možda i Severinu, ili čak šokantnu Jelenu Karleušu... ili će njihov izbor pasti na neku harizmatičnu devojku sa međunarodne džet-set scene: jednu od Viktorijinih anđela, Rijanu ili Lejdi Gagu. Dečaci će se sigurno opredeliti za Tajsona ili Zdravka Čolića, jedan ili dvojica, sigurna sam, i za Arkana, ili će za predmet svoga idolopoklonstva izabrati Dejvida Bekama, ili Ronalda. Ubeđena sam da će među njima biti i onih mudrijih i ambicioznijih koji će se ugledati na Stiva Džobsa ili Bilija Gejtsa...

Ja neću za idola nikoga od pomenutih... Moj idol nije javna ličnost. Ja ću vas upravo kroz ovaj pismeni zadatak upoznati sa njim. To je moj deda, mamin tata, Dragutin Marković, moj  idol još od malih nogu.

.............................................................................................................

Moj deda je i u mladosti bio šmeker. Na levoj podlaktici je, kao što to rade i današnji „mačo meni”, istetovirao i zanavek ovekovečio simbolima svoje tadašnje opredelenje i nepokolebljivu komunističku viziju za koju je bio spreman i poginuti: istetovirao je zvezdu petokraku, naziv nekog ostrva – „G. Otok”, i godinu „1950”. On je moj Če Gevara!

Cenim njegov postojani karakter, koji simboliše pomenuta tetovaža, zahvalna sam mu na ljubavi i nežnosti kojom me je obasipao, od kada znam za sebe!

Pa recite, molim vas, zar nije tako normalno i logično da moj idol bude – moj deda Dragutin!?

I poslije završetka čitanja, starac je neko vrijeme buljio u krasnopis ispred sebe. Potom je lagano podigao glavu i okrenuo je prema jugu. Njegov pogled kao da se gubio u nepreglednom plavom prostranstvu mora i sivom beskraju kamena. A sunce – sunce je do bola pržilo njegovo tijelo, njegovu kožu i jedino oko, iz kojeg je procurio tanak potočić, te pored ugla usta stisnutih u sarkastičan grč, izgubio se pod kragnom.

– Otkud ti ovo?

– Moj sin predaje srpski jezik ovoj devojčici, koja je napisala rad. On često radi ispravke pismenih zadataka u našem stančiću, gde nas šestoro, kao što znaš, živimo u zajedničkom domaćinstvu. Nekada, iz dosade, uzmem neku od zadaćnica... I tako...

– Jesi li siguran da je to on?

– Jesam, on je! Video sam ga pred školom gde je čekao unuku. Više ne liči na zver. Običan starac, poput nas. Zver se ne vidi... ona je u njemu...

***

Inspektor Jovan Galić je sjedio za stolom u svojoj kancelariji. Prošlo je već mjesec dana od ubistva oca popularne operske pjevačice. Tapkao je u mjestu, jer nije imao nikavih novih saznanja, na osnovu kojih bi mogao da formira slučaj. Ni obdukcijski nalaz ga, nažalost, nije ni za milimetar pogurao naprijed. Nešto mu je govorilo da bi tetovaža na podlaktici ubijenog mogla da ima veze sa motivom ubistva. Recimo – da je u pitanju nekakva osveta, ali koga optužiti od više hiljada ljudi, koji su te 1950. godine bili smješteni u ozloglašenom koncentracionom logoru na Golom otoku!?

Ipak, mnogo vjerovatnije  će biti da se ubistvo desilo kao posljedica neke zabune među bandama u podzemlju, jer je očito da su posao odradili iskusni profesionalci...