Dobrivoje Jažić, učesnik NOR-a od 1943. go- dine, sa tri jastuka iza leđa i tankom zelenom sondom koja je od boce sa kiseonikom vijugala do njegovog nosa, uz napor od zaduve, pozvao je svog sina Ranka i zapovijedio mu da dovede „na postelju” doktora Milutina Papića, popularnog gradskog hirurga. Doktor je prije sedam-osam godina upravo Ranku spasio život kada se ovaj nezgodno nabo na metalni šiljak, u predjelu desne sise.
– Doktore... da skratim priču, jer me ovo prokletstvo uguši... a nas dvojica se dobro razumijemo... i znamo da sam pred samim krajem... Neću da odem na onaj svijet, a da ti ne kažem tajnu koja mi je oglodala čitav život... mada lično ne snosim nikakvu odgovornost... Otac Krstan ti je ubijen 1946. godine... je li tako... ispred pećine u Osoju... Bio sam tamo, kad se to desilo...
Doktor Papić je osjetio da mu ponestaje vazduha i pomislio kako će se onesvijestiti, jer je Dobrivojev lik počeo da mu treperi pred očima, a njegov glas da naizmjenično postaje glasniji i tiši, kao da priča preko lošeg megafona.
Negdje u najzabitijem dijelu njegove utrobe bila je zabetonirana ova tema, koju nikada nije načeo, ali je odnekud proročanski znao da će doći vrijeme da se njome pozabavi. Nije, međutim, očekivao da će to biti baš toga dana.
– Ja... želim da znam... uh, nije mi dobro!
– Popij malo vode iz ove čaše, čista je, sigurno!
– Bolje mi je... Hvala... Molim Vas nastavite...
– Neke stvari sigurno znaš... Bila je 1946, ostaci bande su se krili po pećinama i škripovima, trebalo ih je pobi... ovaj, neutralisati... Imao sam dvadeset dvije godine, i zapao me odred koji je tragao za odmetnicima... Nas desetak smo bili pod komandom druga Pavla, proslavljenog hercegovačkog komesara, učesnika svih važnijih bitaka, hrabrog, ali prijekog čovjeka, koga su se svi bojali, čak i njemu nadređeni... Jednom je strijeljao borca koji je pokušao da poljubi drugaricu u nekoj štali, gdje su se našli sami. Kasnije se ispostavilo da baš i nije bilo tako, ali... Znali smo za Proglas o aboliciji po kome se trebalo suditi svima koji nisu okrvarili ruke, pogotovo onim što su poslije završetka rata, u kome takoreći nisu ni učestvovali, plašeći se novonastale situacije, odlučili da se odmetnu, dok ne vide šta će dalje biti... Čak je nikla i nekakva krilatica ili pjesma:
Neću Titu, neću Draži,
U šumu ću, pa me traži...
Nažalost, drug Pavle nije mnogo bendao za taj proglas, pa je ispred svake pećine ostavljao mrtve koje je rodbina morala u vrlo kratkom vremenu, tu na licu mjesta, da začeprlja. Ne kažem, nekada se moralo... neki, pogotovo deklarisani četnici se nisu predavali. U Ljubomiru je, na primjer, Stevan, Vojvodin brat, opkoljen sam u škripu, izbacio bombu vani među nas i ranio dvojicu, pokušavajući proboj, ali nas je bilo više... Njegov rođak Radovan nije ni metka ispalio u toku čitavog rata, ali je 1942. godine zviznuo šamar zarobljenoj Dra- gici Pravici, jer mu je na Radačkom brijegu strijeljanom ćaći pucala u glavu. Poslije naše pobjede, plašeći se osvete, sa rođacima četnicima se odmetnuo u šumu. Ubili su ga kao i ostale opkoljene u škripu, kad su se predali na Pavlov poziv... Tako je bilo i sa tvojim ocem... Bio je jedan od imućnijih domaćina u vašem selu... Sarađivao je sa četnicima jer mu je većina rođaka bila među njima, ali je pomagao i nama. Sjećam se da je jednom, kada smo banuli kod njega, zaklao kravu, a ti si tada vjerovatno bio u bešici ili si se prškao u lugu... Pričali su kasnije da je nastalo malo komešanje među nama, kada je tvoj otac došao na red za streljanje, ali je drug Pavle bio beskompromisan („Sve su to ista go*na”). Da ne učestvujem u tom jadu, ja, inače najmlađi, otišao sam ranije u pećinu da je preberem, što smo uvijek činili...
– Ko je taj Pavle?! – prosiktao je doktor promijenjenim škripavim glasom.
– Kasnije... – zakašljao se Dobrivoje, ostavši bez daha.
Pocrvenio je u licu, dok mu je u grudima krkljalo. Upravo je u plastičnu posudu iskašljao crveni ispljuvak kada se na vratima pojavila njego-va zabrinuta supruga.
– Neka Seno... dobro je, ostavi nas još malo... pa doktor je sa mnom! – došavši konačno do vazduha, pokušao je da se našali.
– Nego, gdje smo ono stali... aha... u pećini! To je bio procjep između dvije kamene gromade, koje su se preklapale i između kojih se moglo provući kao u neko predsoblje, odakle se puzeći uvlačilo u škrip. Mogo si stotinu puta proći na par metara od ulaza da ga ne uočiš. Nego... naši su pritiskali rodbinu i komšije... uvijek neko propjeva... Tamo, u pećini, su na litici bila prostrta tri gubera gdje su spavali, sa dvije puške i jednim pištoljem. Bilo je i nešto hrane: ostaci okamenjenog hljeba, mješinica sira, voda kišnica u manjerci... Ispod jednog uzglavlja, koga je činio smotan vuneni džemper, pronašao sam... – Dobrivoje se mašio pozadi iza jastuka i izvadio tašnicu sa rajsferšlusom. Poslije kraćeg prebiranja, izvukao je staru požutjelu crno-bijelu fotografiju i pružio je doktoru.
– Ovo... sliku sam pronašao. Bila je umotana u neku krpu... Ne znam šta mi je bilo, ali je nisam sa ostalim pronađenim stvarima predao drugu Pavlu kada sam izašao vani. Oni su već bili završili... posao...
– Kako!? – očajnički je zavapio doktor Papić
– Molim Vas, druže Dobrivoje!... Moram znati, kako!
– Ma, bio je neki Hendžo iz Stoca, junak u ratu, tri puta ranjavan, četnici su mu pobili cijelu porodicu, i kuću zapalili... on bi počeo... udarao je spretno kundakom u glavu i najčešće lomio vilicu... zatim su ostali priskakali... Kad bi sve bilo gotovo, rafalom bi uzduž i poprijeko... onako reda radi... čitav šaržer... – Dobrivoje je zastao da predahne...
– Fotografiju dugo nisam ni gledao, ali sam znao da je tu, i da ću je nekada nekome, ni sam nisam znao kome, dati... Kad sam poslije Rankove operacije vidio tebe, i tvoju sličnost sa čovjekom na slici, sve mi je bilo jasno... Ova žena sa njim je sigurno tvoja majka?
Dobrivoje je već teže disao, po čelu su mu se pojavile graške znoja i doktor Papić je znao da više ne smije da se napreže.
– Samo mi još recite...
– Ko je drug Pavle?... Da... Sin mu radi kod vas u bolnici, valjda kao auto-mehaničar...
– Pavlović!!... Goran!
Drug Dobrivoje Jažić umro je poslije dva dana. Sahranjen je sa najvećim počastima, uz pratnju pleh-muzike. Na sahranu je došlo pola Grada. Vidno ožalošćen, vrlo blizu kovčega, stajao je doktor Milutin Papić.
***
Dječak Milutin Papić odrastao je u domu za ratnu siročad, kasnije Domu za nezbrinutu djecu „Ljubica Ivezić” u Sarajevu, na Bjelavama, gdje je prebačen kada mu se majka objesila o staroj murvi ispred kuće. Svisnula je godinu dana poslije očevog „nestanka”. Vaspitačicu Veru, a kasnije i vaspitača Zulfikara zauvijek je nosio u srcu i nije bilo praznika, a da im se nije javio čestitkom ili razglednicom. Odgajan je i rastao kao dijete socijalizma, koji mu je omogućio da razvije sve svoje talente. Vaspitač Zulfikar je često znao u zbornici reći kolegama da onome njegovom malom iz Hercegovine ima neko sunce u očima. Najbolji učenik, najbolji sportista, lijep i zdrav dječak, jednom je u Studentski dom „Mahmut Bušatlija” na Bjelavama na binu donio saveznu štafetu, koja je tu i prenoćila. Taj događaj je obilježio njegovo djetinjstvo.
Na Medicinski fakultet u Beogradu upisao se kao vojni stipendista, ali je, po završetku studija, nešto zapelo pa nije postao poručnik i zasnovao radni odnos u nekoj vojnoj zdravstvenoj ustanovi, već je na neobjašnjiv način otpušten bez obaveza prema JNA. Ono, jeste da mu prosjek ocjena nije baš bio na zavidnom nivou, jer ga je interesovala samo hirurgija, ali... Na kraju je od najboljeg druga (sina potpukovnika iz Titovog Užica), sa kojim je dijelio sobu u vojnom stacionaru, saznao da nešto nije uredu sa njegovom biografijom...
Došao je u rodnu Hercegovinu i ekspresno dobio specijalizaciju iz hirurgije, koju niko nije htio, i takoreći odmah se vratio u Beograd. Zbog svoje ljepote, ali i karaktera, duhovitosti i marljivosti bio je omiljen na klinici. Pošto je već završio specijalizaciju i vratio se u Grad, za njim je došla i priča da je mnoge mlade sestre u Beogradu povalio pomoću originalnog trika. Kada je kao mlađi dežurni dežurao, izvijao je sijalicu iz ležišta, u njegovoj sobi za odmor. U toku noći, kada bi sestra došla po njega zbog nekog prijema on nikako „nije mogao” da se razbudi, a sijalica je, po jadu, bila „crkla”. Sestra bi onda, onako u mraku prišla krevetu da ga prodrma, a on bi se naglo uspravljao i kao aligator nemoćnog gnua, rukama je obuhvatao i uvlačio pod pokrivač. Ako bi sestra počela da se otima, uljudno bi se izvinio rekavši da ima problema sa buđenjem i da je mislio da se radi o njegovoj djevojci. Jednom zgodom, kada su sestre bile zauzete, u sobu je po njega došla stara autoritativna doktorka Stojiljković (zvana „Spečena“) koja ga je lično dovela u operacionu salu, istina poslije četrdeset pet minuta i sa osmijehom od uva do uva...
Vrlo brzo, poslije povratka sa specijalizacije, pročuo se kao odličan ljekar, hirurg-traumatolog. Postao je i najpoželjnija prilika za mlade udavače, a svoje kolege je baš iznenadio kada je na nekoj proslavi, onako opušteno i nekako rezignirano, rekao da se ne misli ženiti, jer šta će žena i djeca bez njega, ako mu se nešto desi?!... Obožavao je da poslije napornog radnog dana skokne svojim „fiatom 1300” u Kupare, gdje bi u moru, ispod Hotela „Pelegrin”, plivao i izvodio vratolomije...
***
Sutradan poslije smrti druga Dobrivoja, doktor Papić je dugo sam sjedio u kafani i zaklonjen prozorskim staklom posmatrao kontroverznog revolucionara Mušiku Pavlovića, koji je poslije kćerkinog samoubistva (objesila se na drugoj godini studija istorije) neprekidno pušeći, sam sjedio u bašti „Pod platanima”. Povremeno je micao usnama i pravio grimase praćene pokretima ruku kao da se sa nekim žučno raspravlja. I iz daljine se vidio njegov zakrvavljeni pogled, nekad praćen neobjašnjivim sarkastičnim osmijehom.
Doktor Papić je gledao čas u lik te turobne spodobe, čas u lik mladog čovjeka u narodnoj nošnji, sa požutjele stare crnobijele fotografije koju je držao u ruci, i stisnutih kapaka škrgutao zubima. Ljudi su izbjegavali druga Pavla, ali su prema njemu gajili i neko duboko strahopoštovanje. Znalo se za njegovo junaštvo i zasluge u toku Drugog svjetskog rata, zbog kojih je uživao sve privilegije, ali se sve češće moglo čuti i kritičnije mišljenje:
– Neka ogradi sve što je oslobodio, ja se sa njim ni u snu ne bih mijenjao!?
Što se, pak, sna tiče, skoro da je bila javna tajna da drug Pavle po noći ne može da zaspi, da se po čitavu noć prevrće sa pištoljem pod jastukom. Neki kažu da su ispod kožne dolame, koju je nosio čak i ljeti, vidjeli za pasom futrolu sa njegovim „parabelumom” korištenim i u ratu... odnosno... i poslije završetka rata. Na sina Gorana nije bio ponosan, niti je mario za njega. On je bio opsjednut automobilima. Od samog punoljetstva vozio je „olimpiju” druga Pavla, a otac mu je omogućio i učešće na reliju „Sutjeska” kao i u čuvenoj brdskoj trci u Istri. Onako infantilnog, razmaženog i istraumatizovanog očevim autoritetom, drug Pavle je zaposlio kao automehaničara u gradskom medicinskom centru, gdje se skrasio. Bio je dobar, ali svojeglav majstor. Sa njim su svi morali „fino”. Pogotovo oni koji su željeli da im besplatno popravi neki kvar. Pričalo se da je sam izradio nekakav kalauz kojim je mogao da otključa i upali svaki auto. A, nije bilo dana da neka od mnogobrojnih sestara (ili doktorica!) ne zagubi negdje ključeve od kola.
Većina Građana se nije iznenadila kada je jednog jutra „Pod platane” dojavljeno da se drug Pavle pokušao ubiti, ali su se svi šokirali kada su čuli da u ruci, dignutoj na sebe, nije bio njegov „parabelum”, već veliki lovački nož, kojim se mazohistički zbo u predio srca. Promašio je, pa mu se doktor Papić borio za život. Anesteziolog Lugonja je kasnije pričao da doktor Papić ni jednom, za tri sata koliko je trajala operacija, nije pogledao preko paravana u lice pacijenta, a doktorka Marija, koja je asistirala, sutradan je svojoj najboljoj prijateljici, doktorki Persidi, rekla da joj je bila čast raditi sa doktorom Papićem, i da je sretna što će poslije njenog odlaska, u Gradu ostati jedan tako mlad a iskusan hirurg-traumatolog. Nažalost, poslije dvadeset dana, kada se stanje druga Pavla potpuno stabilizovalo, on je iznenada umro od problema sa gušteračom, što sigurno nije bila posljedica niti povrede, niti operacije. Međutim, njegov istinski ožalošćeni sin Goran je postao povučen, i kod nekoliko ljekara se neuobičajeno detaljno raspitivao o uzroku smrti svog oca. Kao da je počeo patiti od sindroma krivice, želio je znati da li mu je on nešto mogao pomoći za života... Svi su ga tješili – da nije!
Inače sahrana je organizovana odozgo, sa muzikom i počasnom paljbom, ali nešto u Podglivlju nije bilo mnogo naroda...
***
Motoristi, koji su se iz pravca Dubrovnika dovezli u Grad, usplahireno su u stanici milicije ispričali da je „fiat 1300”, kada je izašao iz krivine poslije koje se vidi more, nastavio da ide pravo prema provaliji, bez obzira na napore vozača koga su vidjeli kako manevriše volanom. Auto je pronađen duboko u ambisu potpuno slijepljen i izgorio. Tijelo doktora Papića je bilo macerirano. Tehničar Ante, koji je kupao i pripremao leševe, tvrdio je da u svojoj dugogodišnjoj „karijeri” u sanduk nije stavio mrtvaca raspoređenog u tri najlonske kese... Jedino se čudio kako je stara požutjela crno-bijela fotografija nekog čovjeka veoma sličnog doktoru, sa lijepom mladom ženom, oboje u narodnoj nošnji, ostala potpuno čitava.
Na doktorovoj sahrani bio je cijeli Grad. Muzika je uveličala tužan ispraćaj. Kada se narod već uveliko razilazio, automehaničar Goran, koji je skrušeno prisustvovao sahrani, uputio se uređenom stazom prema porodičnoj grobnici svoga oca. Odjednom, beonjače su mu pokrvavile, očni kapci se stisli, a na usnama se pojavio sarkastičan osmijeh. Prvi put u životu njegov lik je dobio obrise očevog:
– Počivaj u miru, tata!... Sve su to ista go*na!... Konačno možeš biti ponosan na mene!
Šta Vi mislite o ovome?