Ispred Zlatare „Riva”, na istoimenoj split- skoj obali, stajao je čovjek sa sportskom torbom „adidas” o ramenu. Već nekoliko puta je nevješto prilazio izlogu i razgledao raskošni zlatni nakit, mjerkajući preko njega unutrašnjost radnje. Potom bi otišao, ali ne daleko, pa bi, kao bezbrižno šetajući, opet došao pred izlog. Očito je bilo da čeka priliku kako bi sa zlatarom ostao nasamo. Kada je, poslije dvadeset minuta razgledanja i probanja ogrlice, iz radnje izašao mladi par, prelomio je i ušao.
– Dobar dan!
– Dobar dan, gospodine, izvolite!
– Nisam došo da kupujem, treba mi... jedna informacija... ako može!?
– Samo recite gospodine, na raspolaganju sam Vam!
– Ja dolazim iz Grada... u Hercegovini... istočnoj... Tomo Kračak!
Lice čovjeka za pultom se smračilo i prešlo u ružnu grimasu sa poluotvorenim očnim kapcima i stisnutim vilicama. Vidjelo se kako mu žvakaći mišići na uglu donje vilice podrhtavaju.
– Niste dobro došli!... Napustite butigu!... Sin jedinac mi je ubijen doli kod vas... četnika... Odlazite!
– I moj sin je ubijen... zato dolazim... Imam jedan srebrni lančić... – reče pridošlica i maši se rukom za džep.
– Ajme meni! – izusti zlatar i sruči se u stolicu iza pulta.
***
Tekla je već treća godina rata i linije razdvajanja na dubrovačkom frontu se nisu odavno mijenjale. Šuškalo se među borcima da će tako i ostati, jer je međunarodna zajednica ulagala velike napore da okonča krvavi sukob, kome je uveliko i sama kumovala. U rejonu zaleđa Popovog polja situacija je bila opuštenija nego što su to nalagali i najslobodniji principi pasivnog čuvanja borbenih linija. Na brdu Glavica položaj je držalo desetak mladih boraca iz Grada, prekaljenih učesnika rata od samog njegovog početka, a preko puta, na otprilike stotinu metara vazdušne linije, na uzvišenju Kameno, vjerovatno isti broj njihovih „kolega” su čuvali novouspostavljenu granici „lijepe njihove”. Ta dva uzvišenja bila su od velikog strateškog značaja za obje strane, pa su od početka rata nekoliko puta naizmjenično padala u ruke i jednih i drugih, uz više ljudskih žrtava. Međutim, otkada se situacija smirila i sukobi uminuli, postepeno je dolazilo i do komunikacije između mladih ljudi, koji su se gledali preko nišana. Najranije su to bile lične uvrede svakodnevno izmjenjivane između Glavice i Kamenog:
– Četnici, je*emo vam majku na uranku! – ili:
– Ustaše, na*uzimo vam seke vaše!
Povremeno je padalo i pokazivanje protivnicima gole stražnjice, a praćeno izlaganjem pogledu nacionalne polne anatomije. Kasnije se prešlo na delikatnije uvrede, nanošene uzvikivanjem: „Za dom, spremni!” ili pjevanjem: „Sprem’te se, sprem’te četnici”. Kako je vrijeme prolazilo, komunikacija između zaraćenih ljudi se dizala na viši tehnički nivo, tako da su uskoro Hrvati i Srbi počeli da se vrijeđaju uz pomoć elektronskih pomagala. Kasetofon na baterije je predstavljao pravo osvježenje. Preko njega su puštane pjesme nacionalističkog i šovinističkog sadržaja, u izvođenju ratnih muzičkih zvijezda ...
I onda se desilo... Niko nikada neće saznati da li je Zoran namjerno pustio tu kompoziciju ili mu se slučajno omakla, između ostalih „naših” pjesama. On se kleo u Ostrog da mu se omakla i bio spreman na svaku vrstu odgovornosti, jer je poslije pjesme „Marširala, marširala, kralja Petra garda” uslijedila trijumfalna pauza, u kojoj se prosto moglo osjetiti kako Hrvati pate! A onda su, potpuno vanvremenski, za ambijent krša, sunca i oružja, sa preplanulim mladim ljudima u uniformama, zatreperili zvuci klavira, koje je uskoro prekrio Arsenov glas: „Sa okusom mora, sa okusom soli”...
Iako se čuo samo dio pjesme, prije nego je Zoran uspaničeno lupio šakom po kasetofonu, svi su osjetili neku jezu uz kičmu. Ali, uskoro su bili poniženi aplauzom sa suprotne strane, uz razdragano klicanje:
– Dobar izbor četnici, to je prava glazba!
Ko zna šta bi se desilo sa Zoranom, možda bi i digao ruku na sebe, da sutradan ranom zorom, kada je i stražar kunjao na čuki, nije opet odjeknuo romantični muzički uvod, ovaj put sa hrvatske strane, poslije koga se lijeno oglasio Bora Čorba: „Svanulo je iznad, Crkve Svetog Marka”... Nastala je graja među Srbima, Zoran je bio najsretniji, a neki su doviknuli Hrvatima:
– Bravo ustaše, dobrooo jutrooo!
Tada je svima, i ustašama i četnicima, bilo jasno da se moraju sastati...
***
– Gospodine... majstore... čujete li me?
– Čuja sam... Dobro je... nemojte otić... Malo mi je loše... nemojte otić!
– Ima li česma iza paravana?
– Ima... i čaša... hvala Vam... nemojte otić, molim Vas!
– Neću otići, ne brinite... evo vode, pijnite malo...
– Fala, bolje mi je... Moramo besidit.... taj lančić...
– Ma nisam Vas htio uznemiriti... ja sam samo došo... da se raspitam za lančić... može biti da Vi znate...
– Moramo besidit. Sad ću zatvorit butigu, pa ćemo sist...
– Čoviče moj iz Grada, izvini za tiranje i ono... znaš... Ja sam u životu napravija samo jedan takav privisak i ne tribam ga zaglidat da ga pripoznam... To je lančić mog pokojnog sina Stipe. Poginija je doli kod va... iznad Dubrovnika... Kako ste došli do njega?... Daću Vam šoldi, koliko ištete, i još ću pridodat... Ajme meni!
– Molim Vas smirite se... Ni meni nije lako... Jutros sam doputovo autobusom preko Dubrovnika... Na lančiću, u stvari na poleđini krsta, piše: „Riva” Split, pa sam došo da potražim zlataru i majstora, ne bi li se on sjetio kome ga je prodao. Lančić je bio kod mog sina Tihomira kad je pogino... Njegov drug mi je reko da je Tiho lančić dobio od jednog hrvatskog borca, kad su se našli na liniji fronta i izmijenili nekakve poklone. Što više vrijeme prolazi, sve jače želim da ga vratim tome Hrvatu, Tihovom nesuđenom prijatelju ...
– Ajme!... Znači li Vam nešto ova škatula za duhan. Bila je pri Stipi kad je poginija... sačuva sam je, iako je na njoj srpski grb sa četiri... kako se ono reče.
– Ocila!
– E, ocila...
– O Bože, moj! To je Tihova kutija, u stvari moga oca, njegovog đeda, a poklonio sam mu je kad je zbog nedostatka cigareta počeo pušiti škiju... Uh... majko moja, šta me snađe danas...
– Gospodine, nije Vam dobro!... Oli ćete sad Vi, malo vode?
– Hoću!
***
Prvo su preko motorola uspostavili kontakt i pričali na ivici verbalnog sukoba. Jednom su se i ispsovali, ali su se ponovo čuli. Očito je bilo, po dijalektu, da se nasuprot Srbima nalaze Hrvati iz Dalmacije. Uskoro su to i sami potvrdili, rekavši da su iz Dalmatinsko-splitske pješadijske bojne i da „pripomagaju gosparima”. Kasnije, kada je taj njihov susret ušao u legendu i prepričavao se „Pod platanima”, niko nije mogao pouzdano reći kome je prvo palo na pamet da se sastanu. Srbima ili Hrvatima. U svakom slučaju, pao je dogovor, pun opasnosti i rizika, da se sretnu u udolini između položaja. Trebalo se spustiti niz strmine i naći se na proplanku između Glavice i Kamenog. Dogovorili su se da ih pođe po petorica, da budu potpuno nenaoružani, a da sa položaja, oni koji ostaju, jedni druge drže na nišanu.
Kad su se spustili u udolinu, zastali su kao golobradi momci koji treba da priđu iskusnoj djevojci. I jedni i drugi su se pogledivali među sobom, a onda mjerkali protivnike. Bili su zbunjeni, napregnuti, prepadnuti, ali i ushićeni nevjerovatnom avanturom u kojoj upravo učestvuju. Prišli su. Neki su napravili pokrete rukom kao da će se rukovati, ali su se brzo povukli smatrajući to nedostojnim, jer se radi o protivnicima u ratu, gdje rukovanje možda može da znači... Drugi su više pažnje obraćali na brežuljak preko puta njih, odakle su držani na nišanu. Treći su analizirali lica protivnika pokušavajući na brzinu proniknuti u njihove eventualne opasne namjere.
Polako je krenuo i škrti dijalog najčešće sa pitanjima, postavljanim tek reda radi:
– I, šta ima kod vas? – a bez naročitog interesovanja za odgovor protivničke strane.
Pola boce lozove rakije, koju su ponijeli Srbi opustilo je situaciju. Svi su potegnuli iz nje, naizmjenično, jedni iza drugih. Onda je neko rekao da bi bilo dobro da u znak sjećanja na tu njihovu zajedničku avanturu izmijene neke lične stvari, maltene, kao suvenire... Pojedini su nudili vojnu opremu: opasače, remenove, različite futrole, dok su drugi mogli pokloniti lične predmete: lančiće, sunčane naočare, duvanske kutije i slično. Najtraženija roba u toj novouspostavljenoj suvenirnici bili su predmeti sa nacionalnim obilježjima – šahovnicom ili grbom sa četiri ocila.
Kad su se poslije petnaestak minuta razilazili, situacija je bila mnogo opuštenija. Bez zazora su se rukovali i poručivali jedni drugima:
***
Zlatar je Tomu Kračku donio čašu vode sa česme, iza paravana. Ovaj je otpio gutljaj pa pritisnut emocijama, otpuhujući počeo:
– Moj Tiho je poginuo 17. jula, u jedan sat poslijepodne. Kretao se slobodno jer su bili u dobrim odnosima sa Hrvatima, čak su se prethodnog dana i sastali u jednoj udolini između borbenih linija. Razmijenili su i darove. On je dobio ovaj srebrni lančić sa krstom, a zauzvrat je darovao kutiju za škiju. Tada ga je sa ustaš... pardon... sa hrvatske strane snajper pogodio po sred čela. Mrtav je pao na zemlju. Bio je go do pojasa, imao je oko vrata ovaj lančić... e jadi moji... izvinite druže... gospodine!
Zlatar je preneraženo rekao.
– Pa i moj Stipe je poginija istog tog dana, samo kvarat od ure posli. O Sveti Duje... sad mi je sve jasno... Stipini drugovi su mi rekli da je snajperista Ris to jutro doša na položaj. Nije im bija po volji, jer je ratova za šolde, iša svukuda po svitu gdi ima rata. Pija je, i drogira se. Rekli su mu po dolasku da su sa čet... pardon Srbima u dobrim odnosima i da ne radi snajperom, no on je iz čista mira, toga dana pri ručka, opalija, a zatim mrtav ladan reka: „Ode mali četnik, sa lančićem i krstom, u nebesa. Srbi su nebeski narod! Ha, ha, ha...“. Moj Stipe je poludija, i reka da je Srbin sa lančićem njegov... je li, boga ti... drug, i da su razminili darove, a da je Ris – pas rata. Ris ga je na to naglo udarija šakom u vilicu i bacija na stinu. Stipe je lupija glavom!... Nije što je moj... bija je dobar momak...
Tomo Kračak je zbunjeno zatreptao očima, a suze su mu krenule niz lice:
– Pa naše sinove je ubio isti čovjek, taj Ris, majku mu je*em ustašku... Pronaći ću ga i zadavit, kad-tad...
– Jeste, tako je... ubija ih je isti zločinac. Vi bi sad njega htili zadavit... osvetit sina... Nikada Risa nećete nać... ni Vi, ni iko Vaš... Davno su ga pojile ribe... Pri toga je... malo patija... Nisan ni ja repa bez korina...
***
Tog julskog dana sunce je nemilosrdno pržilo kamen na Glavici. Zrikavci nisu posustajali u žestokom naporu. Sve je, na prvi pogled, bilo kao i obično. Ljetno podne u hercegovačkom kršu. Poneki tračak zelenila rezimirao bi nepreglednu sivoću kamena, što se u daljini spajala sa nešto svjetlijim nebom. Zato su potpuno neprirodno izgledale druge boje, koje su počele da izranjaju ispred sive pozadine. Prvenstveno – crvena. Potom se jasno mogla uočiti i žuta, a ako bi se bolje pogledalo, mogla se nazrijeti i bijela. Na kraju je postala vidljiva i crna, koja je uokvirivala taj neobični kolorit. Boje su gamizale uzbrdo.
Četvoro ljudi u tamnoj garderobi, dva muškarca i dvije žena, peli su se uz stranu. U rukama su nosili bukete cvijeća. Kad su došli do vrha, zastali su – izgledalo je čak da su se malo uznemirili ili da nešto traže. Zatim su se grupisali i uputili prema maloj zaravni i položili cvijeće na jedno mjesto. Stajali su neko vrijeme pognutih glava, sa svijećama u rukama...
U isto vrijeme, skoro do vrha brežuljka, preko puta, probio se veliki crni džip iz koga je izašlo četvoro ljudi. Jedan muškarac i tri žene. Iz gepeka su izvadili cvijeće i pješke dostojanstveno krenuli prema samom vrhu. Položili su ga uz jedan kamen i dugo stajali nijemi iznad njega... Potom su ljudi iz obje grupe počeli da se spuštaju niz kamenjar, prema udolini...
Šta Vi mislite o ovome?