Trinaestogodišnji sin doktora K. se te proljetnje večeri nekako smirio i postao tiši. Nije učestvovao u razgovoru sa ukućanima, a vrlo brzo je odbacio i omiljenu igricu na „tetrisu”. Uskoro se zacrvenjen u licu počeo žaliti na glavobolju, praćenu osjećajem hladnoće duž čitavog kičmenog stuba. Temperatura je, očekivano, bila povišena, tako da mu je majka odmah postavila dijagnozu virusne prehlade, te skuvala čaj i dala da uz njega popije i jednu tabletu paracetamola (normalno, nije konsultovala muža, doktora specijalistu!). Virusna prehlada sa istim simptomima potrajala je i sutradan, da bi se dječak prekosutra počeo žaliti na svrab po čitavom tijelu, uz pojavu crvenih bubuljica sa karakterističnim vodenastim vrhom.
Doktor K. je pobjedonosno poništio dijagnozu njegove „koleginice” i sina proglasio zaraznim bolesnikom, koji treba da prođe mučnu kliničku sliku oboljenja poznatog u narodu kao: pljuskavice, ovčije boginje ili vodene kozice. Ovo stanje je kod starih Latina bilo poznato kao varičela (lat. varicella), kako su je u međusobnoj komunikaciji zvali i doktori...
Bolest u velikom broju slučajeva može da prođe sa vrlo blagim simptomima, ali nažalost, kod pacijenta, o kome je u ovoj priči riječ, uskoro je poprimila težu formu, sa temperaturom preko 39 stepeni Celzijusa. Ospa je postala intenzivnija, a svrab teško podnošljiv. Slabo su pomagali lijekovi protiv temperature (i bolova) kao i cinkova mast, te anestezinski puder. Dječakovo lice se potpuno izobličilo od mnogobrojnih crvenih bubuljica, ispod čije opne je sjajkala prozirna tekućina. No, ono što je dječaka dovodilo do očaja bio je nepodnošljivi svrab, praćen maltene mazohističkom potrebom da se noktima iščeše po čitavom tijelu i utoli ga, pa i po cijenu pogoršanja. To je jednom u polusnu i uradio, raskrvavivši bubuljice, koje su ga poslije toga i dodatno pekle...
Te noći zabrinuta supruga je probudila doktora K. zbog stanja u kome se nalazio njihov sin. Dječak, pored toga što je bio iscrpljen temperaturom i nespavanjem, više nije mogao da se opire nesnosnom svrabu, pa se grčio i poskakivao cijelim tijelom, koje je bilo preplavljeno nadražajima kožnih nerava, napadnutih virusima. On, koji nikada nije zaplako pred ocem, gledao ga je očima ispunjenim suzama. Nijemo je tražio pomoć...
Zabrinuti i raznježeni doktor K. se odlučio za psihološki manevar, jer mu u stvari ništa drugo nije ni preostalo. Njegov sin je od malena uživao u pričama iz očevog djetinjstva, tako da se doktor K. odlučio za tu varijantu. Međutim, sve interesantne priče iz rane mladosti on je već odavno ispričao, a sada je očajnički trebao jednu dinamičnu i snažnu novelu, sa fabulom, koja bi u svijesti dječaka nadjačala i paralisala nesnosne fizičke senzacije...
– Kada sam ja bio u prvom razredu gimnazije... – započeo je doktor K. pričanje, ni sam ne znajući sljedeću rečenicu – ...profesori su bili jako strogi i učenik koji nije učio mogao je propasti, odnosno izgubiti godinu... Bio bi kažnjen od roditelja, a najveća kazna mu je bila gubitak školskih drugova, jer bi osvanuo u nekom novom razredu sa nepoznatim učenicima, koji ga i nisu morali dobro primiti...
– Ne mogu više... – zaječao je dječak, a doktor K. je boji svoga glasa dodao tako poželjnu notu napetosti i tajanstvenosti: – Profesor Žika je predavao latinski jezik... On nije bio poput ostalih profesora. Ma ne... on je bio potpuno drugačiji, gledao je stalno ispred sebe, a naročito kada bi susreo nekog od učenika ili čitavu grupu, pa im se nikada nije ni javljao, niti je uzvraćao na pozdrav...
– Kakav je to jezik?...
– To je jezik starih Rimljana, koji su živjeli prije dvije hiljade godina u Rimu, u sadašnjoj Italiji...– spremno dočeka doktor K. pun nade – ... danas nijedan narod ne govori tim jezikom, ali se on upotrebljava kao univerzalni jezik u različitim naukama: medicini, pravu, biologiji...
– ???
– Pa, taj Žika je u stvari bio profesor istorije, a njegov omiljeni period je predstavljala epoha starog Rima, koju je tako dobro poznavao da su mu poslije završetka studija nudili mjesto višeg asistenta na Filozofskom fakultetu u Beogradu, ali on to nije prihvatio, jer je bio zaljubljen u svoj Grad....
– Počešaću se... tata!...
– Ne, ne smiješ! Nemoj, molim te!... Slušaj dalje, tek sada slijedi ono najvažnije... Pričalo se polušapatom da Žika u stvari i nije bio profesor latinskog jezika, ali da je na ispitu iz istorije starog vijeka nadahnuto i tačno citirao dugačke latinske replike moćnih imperatora, Cezara i Oktavijana, ili i čuvenog govornika Cicerona, a odgovor na pitanje o osvajanjima Filipa II Makedonskog je zgodno iskoristio kao priliku da izdeklamuje i jednu od čuvenih Demostenovih „Filipika”, u stvari njegovih inspirativnih govora protiv pomenutog vladara. Zadivljeni profesor je odmah poslije upisivanja velike desetke u Žikin indeks otišao pravo kod dekana...
– Ne mogu više! Oooj! – prekinuo je doktorovu priču njegov sin drhteći i uvijajući se u tijelu.
– Tako je Žika poslije završetka fakulteta, u gradskoj Gimnaziji počeo da predaje i latinski jezik. Dan prije svakog Žikinog časa, ja sam učio čak četiri sata! Prvo bi se prepisala vježba iz knjige u svesku, potom bi se u mali rječnik izvadile nepoznate riječi, i na kraju, napisao prevod ispod latinskog teksta. Ali to je bila samo trećina posla. Tek je trebalo naučiti gramatiku! Znaš ono... da se imenica mijenja po padežima, ili da se glagoli upotrebljavaju u raznim vremenima... kao: ja sam bio, ja bijah, kad ja budem...
– Znam, to smo učili iz srpskog...
– Tako je! Bravo! Slušaj kako bi Žika započinjao čas! Nikada za dvije godine, a priča se i nikada uopšte u svojoj bogatoj profesorskoj karijeri, nije propustio nijedan čas. Vjerovatno je, ne govoreći nikome, i bolestan držao nastavu. Na čas nije kasnio ni sekundu... ušao bi i sjeo za katedru, te zelenim naliv perom sa crnom kapicom upisao čas i odsutne učenike. Onda bi ustao i pročitao vježbu iz knjige. Učili smo iz nekog starog dobrog udžbenika Elementa Latina po Gortanu, Gorskom i Paušu. Sjećam se da je prva latinska rečenica koju smo učili bila: Terra est stella (Zemlja je zvijezda), a potom i čuvena izreka: Per aspera ad astra (Kroz trnje do zvijezda). Poslije završetka predavanja, Žika bi ustao i polako se uputio prema kraju učionice. Od tri razreda nas gimnazijalaca, ja sam bio u odjeljenju „C” i zvali su nas „vozari”, jer nas je dosta živjelo na selu, pa smo svaki dan putovali vozom na nastavu u Grad...
– Je li peraspera astra?
– Ovaj... Pa ti si zapamtio! Bravo! Per aspera ad astra! Ad astra!
– Svrbi me, poludjeću...
– Sad slijedi ono najvažnije i najinteresantnije...
– Gdje sam ono stao...
– Vi ste bili u „C” razredu... Uhhh!
– Da, da, bilo nas je malo, tek dvadesetak, pa smo bili smješteni u učionici koju su zvali „autobus”, po samo dva reda klupa. Žika bi se polako između tih redova uputio prema kraju učionice. Koračao je lagano, a stari parket mu je škripao pod cipelama. Mi bismo kao u transu iščekivali koga će od učenika prvog prozvati, da ga ispita. Nikada nije gledao u dnevnik i nikada nije prozvao đaka koji je već u tome tromjesečju odgovarao... Polako bi se ispred zida okrenuo i počeo da se vraća. Kada bi došao do sredine učionice, rekao bi prezime: „Ćurić!”. Iako su u našem razredu bila dva Ćurića i jedna Ćurićeva, po njegovoj intonaciji se znalo na koga misli, pa bi taj Ćurić (ili Ćurićeva) nepogrešivo ustao, istina, pomalo se snebivajući... Razred bi nakratko odahnuo, ali sa pritajenim strahom i napetošću koja je neumitno rasla kako bi se bližio kraj odgovora jednog od pomenutih Ćurića, poslije čega ne bi bilo upisivanja ocjene u dnevnik, već bi ponovo uslijedila Žikina šetnja kroz učionicu sa sada glasnijom škripom parketa (ili se to nama samo činilo). Opet bi iznenada odapeo prezime nekog drugog učenika, uz spasonosno otpuhivanje i žagor preostalih đaka... Više od dva đaka nikada nije pitao na jednom času.
– Koju si ti ocjenu imao kod Žike?
– Četvorku! Znanje latinskog mi je kasnije mnogo pomoglo na fakultetu.
– A majka?
– Hm... Majka je... ona... ona nije voljela latinski... jedan drug koga smo zvali Guzonjin sin nije učio latinski, pa mu je tata intervenisao kod direktora, da ga Žika pusti...
– Je li ga pustio?
– Ma kakvi, oborio ga je na popravni, pa je Guzonjin sin čitavo ljeto proveo kod fra-Domenika, u kući pored rimokatoličke crkve... A Guzonji je Žika očitao takvu lekciju koju ovaj nikada nije zaboravio...
– Ne mogu više i gotovo, vodite me negdje! Aaaa!
– A, nisam ti rekao za ocjene! Žika ih ne bi upisivao na času. Poslije odgovora drugog učenika, Žika bi odšetao prema kraju učionice i vratio se do katedre. Za vrijeme te kratke šetnje nismo čuli da bi parket škripao pod njegovim cipelama kao ranije. Uzeo bi dnevnik pod ruku i tada bi nepogrešivo – zazvonilo. Ocjene bi Žika upisao u zbornici, a na početku časa iz srpsko-hrvatskog jezika, koji je slijedio iza latinskog, ocjene bi kao sastavni dio svog časa, saopštio omiljeni profesor Risto...
– A istorija?
– Kakva istorija? – glumeći naivnost upitao je doktor K.
– Pa, rekao si da je Žika bio profesor istorije!?
– Da, da... to je posebna priča. Želiš li da je čuješ? Jesam li ti dosadan? – oprezno je pipao ljekar.
– Pričaj!
– Pa, među đacima u školi je postojala legenda kako je Žika nekome pozajmio jednu istorijsku knjigu, pa pošto mu je vraćena, počeo je da kida listove iz nje i ubacuje ih u „kraljicu peći”, koja se nalazila u zbornici, odmah do vrata. Kada ga je zblanuti čovjek upitao zašto to radi, Žika je mrtav hladan odgovorio: „Pa, znam sve što u njoj piše! Više mi nije potrebna!”.
Iz generacije u generaciju sa divljenjem se pripovijedala i zgoda sa časa istorije, kada je Žika predavao lekciju o Sarajevskom atentatu. Dok je odsječno i glasno, nalakćen na prozor, recitovao stihove, koji su navodno na zidu ćelije ostali napisani rukom Gavrila Principa („...naše će sjene hodati po Beču...”) prozor se naglo otvorio i udario Žiku u glavu. On nije ni za sekund prekinuo recitaciju, nastavio je da deklamuje, dok mu se tanak mlaz krvi slijevao preko sljepoočnice i gubio pod kragnom...
– Dalje... pričaj!
– Ipak, treba reći da su te godine koje sam proveo u gradskoj gimnaziji predstavljale neko drugo vrijeme. Mi muškarci smo nosili tamnoplave bluze od tankog sintetičkog materijala, a naše drugarice – haljine, zvane „kecelje”, kratkih ili dugih rukava, sa ponekim modnim detaljem... Tek najodvažniji, po pravilu i najproblematičniji učenici, bi se na odmoru usudili zapaliti cigaretu, što se smatralo pravom jeresi. Kafića nije bilo, samo klasične kafane. Jednom je u „Pećinu” kod Ala ušla grupa maturanata sa harmonikom, a da nisu ni vidjeli Žiku, koji je sam sjedio u ćošku. Kada su, kako koji, naručili konjak „zvečevo” ili „dalmatinsku lozovaču” Žika se potkupio i napustio kafanu prošavši im ispred nosa i ne konstatujući ih. Pošto maturanti više nisu dolazili u tu kafanu, gazda je uskoro Žiki, koji je navratio na čaj, zabranio da uđe, sa riječima:„E, nećeš vala ni ti unutra, kad si ih onako rašćero, pa više ni da privire! Kvariš mi pazar!”.
Ne bi bilo fer ne spomenuti i Žikina čuvena predavanja o Kosovskom boju. Pošto su mu za tumačenje te lekcije bila potrebna dva časa, učenici sva tri razreda bi se skupili u kino-sali gdje bi ih Žika kao u nekom transu držao tačno devedeset minuta, a...
Doktor K. je primijetio da mu je sin sklopio oči i da ujednačeno diše. Prestao je da priča shvativši kako je dječak zaspao. Sav rastrzan i slomljen od napora, prešao je u krevet pored supruge. I ona je u međuvremenu utonula u san. Kada se okrenuo prema njoj, uz mjesečinu razlivenu po sobi, zapazio je tanak potočić koji se iz njenog oka, preko lica, gubio u kosi i jastuku...
***
Deset godina poslije opisanog događaja profesor Žika je bio počivši. Mladi profesor K, istoričar i latinski lingvista, ušao je u čuveni „autobus” gradske gimnazije. Iz unutrašnjeg džepa na sakou je izvadio zeleno nalivpero sa crnom kapicom. Nije mu trebalo da bi upisao čas i odsutne učenike, jer se već bilo prešlo na elektronski dnevnik. Zatim je polako ustao iza katedre i krenuo prema suprotnom zidu. Gazio je uglačanim cipelama po podu, ali nije čuo škripu novog, zategnutog i lakiranog parketa. Učenici, koji su sjedili u klupama, iza školskih kompjutera, su ga opušteno i radoznalo pratili pogledima. Bilo je na toj djeci svakojake garderobe: od prekratkih suknjica, do pocijepanih farmerki, od produženih bermuda do naopako obučenih pantalona. Pa, šminke i obojenih pramenova, minđuša, ne samo u ženskim ušima... Vratio se do katedre i jedva pronašao neki preostali dio krede. Podigao je platno ispred projektora, ispod koga se, poslije dugo vremena nekorištenja, ukazala tabla.
– Isključite kompjutere! – rekao je – Naše dvogodišnje druženje, uz izučavanje latinskog jezika, započećemo bez elektronike, sa prvom lekcijom iz jednog starog dobrog udžbenika moga oca... Elementa Latina od Gortana, Gorskog i Pauša. Slušajte: Terra est stella. Per aspera ad astra...
Dok je izgovarao riječi latinskog teksta, mladi profesor K. je osjetio čudno golicanje, u stvari nekakav blagi svrab po čitavom tijelu. Nije mu bilo neprijatno. Naprotiv!
***
Petnaest godina kasnije, sada već iskusni profesor K. je poslije održanih časova došao kući i po običaju otvorio svoj lap-top. Vidio je da mu je upravo stigao mejl iz Amerike. Iz asocijacije Global Teacher Prize su mu javljali:
Dragi profesore K,
Čast nam je i zadovoljstvo obavijestiti Vas da ste proglašeni jednim od pedeset najboljih profesora na svijetu. O pojedinostima ćemo naknadno, a za sada samo toliko, da se pripremite za put u Dubai, gdje će biti održano svečano proglašenje laureata.
Šta Vi mislite o ovome?