Morao je imati bar 40 godina i bio je vidno hendikepiran. Zdepastog rahitičnog trupa, nasađenog na dvije pretanke krive noge, klatio se i zanosio pri hodu. Na ogromnoj glavi, pokrivenoj rijetkom masnom kosom, isticale su se pohabane naočari za vid, sa nečistim staklima ogromne dioptrije, koja su uvećavala razroke i buljave oči. Usta su mu bila iskrivljena u jednu stranu, sa ogromnim, uvijek razdvojenim, usnama, iza kojih su štrčali potamnili rijetki zubi.
Govorio je teško, unjkavim, promuklim glasom „gutajući“ pojedine slogove i prskajući pljuvačkom sagovornika. Pored svega, djelovao je toplo i nekako plemenito.
Prvu slavu je doživio još kao dječak, kada je u Foči slučajno otkriven od strane konduktera u prtljažniku čačanskog autobusa, gdje se krijući zavukao prije polaska iz našeg grada. Kasnije su uslijedili drugi biseri iz njegove bogate biografije, poput pojavljivanja u fudbalskoj ekipi svog kvarta, na čuvenoj lokalnoj olimpijadi, kada mu je na opšte oduševljenje publike omogućeno i da zabije gol! Zadnji put se proslavio kao statista u filmu snimanom u Dubrovniku, od strane poznatog španskog režisera, koji ga je slučajno vidio na parkingu ispred Šoping-centra „88“.
Kada smo već kod tog trgovačkog objekta, smještenog na periferiji, sa ogromnim parkingom na kome je uvijek bilo dosta praznih mjesta, moram reći da je tu naš junak često presretao automobile i poput kakvog vještog saobraćajca, teatralnim pokretima im pokazivao gdje da se parkiraju, mada je to i bez njegove pomoći bilo očito.
Otvarao je i zatvarao vrata zbunjenim damama i sačekivao kupce poslije trgovanja, važno im saopštavajući da je budno pazio na auto i... sačuvao ga! Poneko bi ga i častio žutom ili bijelom kovanicom, na što se on duboko klanjao stavljajući desnu ruku na predio srca.
Nikada sam nije zatražio novac. Ukoliko ne bi dobio nadoknadu za svoju „uslugu“, to je doživljavao mirno i sa djetinjim osmijehom na neobrijanom licu srdačno mahao kupcima koji su odlazili.
I mene je više puta sačekao i ispraćao sa parkinga. Biću pošten i reći da su mi te njegove usluge smetale i zbog toga što nisam želio da dajem novac ni za što. Ja, koji imam više nego što mi je potrebno, a u pitanju je sitniš koji njemu znači! Istina, tada bi u dubini svog bića osjećao neku zapretanu nelagodu, skoro krivnju, ali samo zakratko.
Neki dan, desilo se isto. Dok sam stavljao kese sa kupljenom robom u prtljažnik, usput sam mu rekao, masno slagavši, da nemam sitnine. On je samo razvukao svoja usta u dobroćudan osmijeh i pomirljnjivo, skoro tješeći me, rekao: – Ma dobro, nije sve ni u parama!
Ja sam se ušeprtljao i izvadio metalnu kovanicu. Tutnuo sam mu je u ruku, ponižen i postiđen, kao nikada do tada, a taj osjećaj me preplavljuje i sada, dok završavam ovu kratku priču kojom želim da se kaznim.
Šta Vi mislite o ovome?