Veljko bulajic.jpg

Veljko Bulajić je svojim najpoznatijim filmovima obilježio jednu epohu i postao simbol glavnog toka jugoslovenske kinematografije prema kome su se određivali svi, kako oni koji su taj tok sliiedili, tako i oni koji su išli mimo njega.

Ovim riječima Jugoslav Pantelić, direktor "Jugoslovenske kinoteke", objasnio je značaj u ulogu koju je režiser Veljko Bulajić imao u domaćoj kinematografiji, povodom vijesti o smrti jednog od najpoznatijih reditelja bivše Jugoslavije koji je preminuo u Zagrebu u 97. godini života.

Ivan Karl, direktor "Filmskog centra Srbije "kaže da je Bulajićevom nizu filmova te epohe i ideologije, poput "Kozare" i "Velikog transporta", najveći trag ipak ostavila "Bitka na Neretvi".

- Taj monumentalni filmski spektakl, kad se zanemari ideološka podloga, ostaje kao jedan od najvećih, najsloženijih i najskupljih projekata svih vremena. Pravljen je po holivudskom kalupu uz zvezdana glumačkih imena i plakat koji je nacrtao Pikaso, a sve sa zadatkom da na svetskom tržištu napravi rezultat. "Neretva" je bila najprodavaniji jugoslovenski film sa nominacijom za "Oskara" i da je jedini u Bulajićevoj biografiji, koja je počela "Vlakom bez voznog reda", a iznedrila i "Sarajevski atentat", bio bi dovoljan da mu garantuje ulazak u anale naše i svetske kinematografije - rekao je Karl.

Bulajić je rođen 22. marta 1928. u Crnoj Gori i bio je poznat kao autor najspektakularnijih filmskih ostvarenja jugoslovenske kinematografije. U centru njegovog opusa trajno ostaju ratni spektakli o Drugom svjetskom ratu "Kozara" (1962) i "Bitka na Neretvi" (1969) kao produkcijski vrhunac jugoslovenske kinematografije i podžanra partizanskog filma. "Neretva" je stekla status hita i zabilježila ogromnu popularnost. U Jugoslaviji ovaj film je gledalo više od četiri miliona ljudi, a širom svijeta čak 350 miliona. Popularnosti filma svakako je doprinijela glumačka ekipa koju su, osim domaćih zvijezda, činili i Jul Briner, Sergej Bondarčuk, Orson Vels...

Njegovo kasnije djelo "Veliki transport" (1983) na neki način je označilo kraj ere partizanskog filma kao respektabilnog žanra u domaćoj kinematografiji. Njegovi ostali važniji filmovi su: "Sarajevski atentat" (1975), "Titovi memoari" (dokumentarni, 1980), "Visoki napon" (1981), "Donator" (1989).

Djetinjstvo je proveo u Sarajevu kao i dio školovanja, a bio je učesnik Drugog svjetskog rata u partizanskim jedinicama. Filmove je snimao u svim republikama bivše Jugoslavije, a živio je i radio u Hrvatskoj. Srednju školu je završio u Sarajevu. Nakon rata našao je mjesto u Domu JNA u Zagrebu, gdje se družio s mlađim poratnim intelektualcima. Tada se počeo zanimati za kinematografiju i upisao je filmsku režiju u Rimu. Diplomirao je 1959. te asistirao velikim rediteljima kao što su Federiko Felini i Vitorio de Sika, nakon čega se vratio u bivšu Jugoslaviju.

Rediteljsku karijeru započeo je kratkim filmovima "Kamen i more" i "Brod lutalica" (1953), a 1959. realizovao je i prvi dugometražni igrani film "Vlak bez voznog reda" koji je prikazan na filmskom festivalu u Kanu. Nakon razornog zemljotresa u Skoplju 1963. realizovao je dugometražni dokumentarni film "Skoplje 63" (1964), za koji je primio više međunarodnih nagrada. Tokom karijere kao režiser ukupno je potpisao 26 filmova, a kao scenarista 21 ostvarenje.

Prema "Hrvatskoj radio-televiziji", njegovi filmovi dostizali su gledanost veću od 500 miliona gledalaca širom svijeta, a kuriozitet je da mu je plakat za "Bitku na Neretvi" uradio niko drugi do Pablo Pikaso.

Španski slikar je u karijeri uradio samo dva filmska plakata, jedan za Bunjuelovog "Andaluzijskog psa" iz 1929. godine, a drugi za "Bitku na Neretvi" tačno četiri decenije kasnije, i to za sanduk domaćeg vina kao honorar.

U poznijem dijelu karijere Bulajić je činio razne kontroverzne poteze, poput podrške Milu Đukanoviću na izborima ili snimanja dokumentarnih filmova snažno obojenih propagandom u korist hrvatske desnice.

Dobitnik je nagrada "Zlatni lav" u Veneciji, "Zlatna nimfa" u Monte Karlu, nagrade za režiju u San Sebastijanu i Nju Delhiju, Zlatne medalje na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, međunarodne nagrade kritike, kao i nagrade "Zlatni klas" za najbolji film u Valjadolidu.

Država

Sam Bulajić nikad nije krio da je imao poziciju državnog reditelja i da su njegovi filmovi imali snažnu finansijsku podršku vlasti, uključujući i "Bitku na Neretvi" koja je i danas najskuplji jugoslovenski film.

- Bio sam i ostao u potpunosti režimski reditelj. Iza mene i mojih filmova je stajao lično maršal Tito. Svaki moj film je koštao koliko i 17 drugih jugoslovenskih filmova. I te kako sam bio privilegovan i time se ponosim jer sam domovini Jugoslaviji i svom narodu donosio ugled i novac - rekao je Bulajić u jednom od posljednjih intervjua.

Zahvaljujući tome jedini je koji se s ovih prostora može pohvaliti time da su mu u filmovima igrali Jul Briner i Orson Vels, ali i istočne zvijezde kakav je bio Sergej Bondarčuk.