Zločincima je svejedno koga ubijaju – bilo da su to starci, žene ili djeca. Njihov zadatak je kroz istoriju bio isti – da se riješe onih koji im smetaju u izvršenju „cilja“ – zatiranja jednog naroda. Takvu sudbinu dožio je i srpski narod tokom Drugog svjetskog rata, kada je nad njim počinjen genocid u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj /NDH/. Uz sva monstruozna djela, dovoljno je reći da su pripadnici ustaškog pokreta primijenjivali posebne vrste zločina, koje su sprovodili u logorima za djecu.
Iako je Božiji sud posljednja riječ za nečija (ne)djela, čovjek se ponekad nađe u teškom iskušenju i na sebe preuzme ovozemaljski sud, spreman da mu zarad takve odluke i djela bude suđeno pred Svevišnjim.
Takva sudbina povezuje dvojicu ljudi – Blagoja Jovovića iz plemena Bjelopavlića iz Crne Gore i Krsta Đerića iz Trusine iz Hercegovine. Prvi je, 1957. godine, izvršio atentat na ustaškog poglavnika Anta Pavelića, dok je drugi, na samom početku Drugog svjetskog rata, 1941. godine, učestvovao u zasjedi na doglavnika ustaškog pokreta Mija Babića.
I jedan i drugi bili su pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini /JVuO/, ali, za razliku od Jovovića koji je uspio da spasi živu glavu poslije rata, Krsto Đerić je stradao od komunističke ruke 1942. godine.
Poslije više decenija, došlo je vrijeme da se u porodičnoj kući Đerića u Trusini iznad Berkovića upoznaju potomci srpskih heroja – Krsta Đerića i Blagoja Jovovića. O tom događaju za TrebinjeLive.info ekskluzivno priča Marija Jovović, kćerka Blagoja Jovovića.
„Napisala sam prvi dio knjige o ocu Blagoju. Željela sam da lično upoznam porodicu Krsta Đerića, koji je početkom jula 1941. godine imao istu ulogu kao moj otac 1957. godine. Za razliku od Blagoja, on je drugog čovjeka tadašnje NDH dočekao na Trusini, gdje se spremao da nastavi sa pokoljem srpskog naroda. Na svu sreću, Krsto je bio među onima koji su zaustavili Mija Babića u svom novom zločinačkom naumu“, priča Jovovićeva.
Ona kaže da je osjećala potrebu da posjeti mjesto gdje su Krsto i njegovi saborci dočekali ustaškog doglavnika, ali i da se pokloni Đerićevim sjenima i upozna njegove potomke, kako bi im se i na taj način zahvalila za sve što je on učinio za srpski narod.
„Želim da pišem o onome što se događalo u Hercegovini tokom Drugog svjetskom rata, o svim monstruoznostima i zločinima koje su učinile ustaške ruke. Čin Krsta Đerića je za divljenje, istorijske udžbenike i vječnu zahvalnost, jer da nije bilo njega i njegovih saboraca – pitanje je koliko bi još Hercegovaca završilo u jamama, koje, gdje god da krenete kroz ovu neobičnu zemlju, srećete uz svaki put“, dodala je Jovovićeva.
Đerići su Mariji širom otvorili vrata svoje porodične kuće, ali i ispričali priču o svom pretku Krstu, koja se prenosi sa koljena na koljeno.
„Ta toplina njihovog doma i svih Krstovih potomaka u meni je probudila posebne emocije, osjećajući da i oni, kao i ja, treba da budu ponosni što su potomci heroja, koji je u teško vrijeme, ne žaleći svoj život, bio spreman da učini što je do njega i tako spriječi dalje zločine ustaša u ovom dijelu Hercegovine“, dodala je Jovovićeva.
Ovo je, prema njenim riječima, bio jedan od presudnih događaja, jer je smrt Mija Babića bila veliki udarac za zločinačku NDH, gdje je bila proglašena osmodnevna žalost zbog smrti jednog od glavnih izvršilaca monstruoznih ubistava nad Srbima širom Hercegovine.
Svoj boravak u Hercegovini, Marija je iskoristila i da posjeti Ravnogorski park u Bileći i kasarnu u kojoj se njen otac Blagoje, svojevremeno, učio vojnoj vještini, ali i da obiđe stratišta srpskog naroda – Korićku jamu te jame Ržani Do i Pandurica kod Ljubinja, Veličane i Koteze.
„Posjeta Bileći je bila veoma emotivna. Za ovo mjesto me vežu brojne očeve priče, jer je tu pohađao Vojnu podoficirsku školu i uvijek je imao samo riječi hvale o Bileći i Hercegovcima. Kada sam ugledala kasarnu, podsjetila sam se njegovih priča iz predratnog perioda. To je u meni probudilo jednu posebnu emociju, ali i žal koji se ne može opisati riječima“, navela je Jovovićeva.
O hercegovačkim jamama slušala je i čitala mnogo, ali je ipak željela da lično posjeti mjesta velikog srpskog stradanja.
„O Korićkoj jami sam dosta pročitala od uglednih ljudi, koji su pisali na temu srpskog stradanja u Hercegovini. Znam da su tu ubili 134 čovjeka. Vezali su ih, a zatim maljem udarali u predjelu glave i bacali u jamu duboku oko 35 metara. Samo 48 Svorcana je tu okončalo svoj ovozemljski život. Strašno je šta su ustaše radile mom narodu, a istini je trebalo dugo vremena da ugleda svjetlost dana. Zato treba da pišemo o tim zločinima, dok još ima živih svjedoka ustaških zlodjela“, priča nam Jovovićeva.
Obilazak spomen-kosturnice u Veličanima, Koteza te jama Ržani Do i Pandurica ostavili su trajni pečat u Marijinom pamćenju.
„O tome svaki normalan čovjek razmišlja. Ko su bili ti (ne)ljudi koji su to činili mom narodu. Najteže je što veliki broj zločinaca nije odgovarao pred ovdašnjim organima, već su nastavili da žive kao da se ništa nije dogodilo. Ali, samo oni znaju kakav je bio njihov život nakon što su ovo uradili. Ni njihovim današnjim potomcima nije lako, niti će im ikada biti, jer znaju, ako ništa u dubini duše, da su njihovi najbliži počinili strašne grijehove za koje ne pomaže ni kajanje. Ovo što sam vidjela i priče koje sam čula – bilo je mnogo teško za moju dušu“, navela je Jovovićeva.
MRKONJIĆI-ZAVALA-TVRDOŠ
U posjeti Marije Jovović istočnoj Hercegovini ima mnogo simbolike. Njen otac je istinu o atentatu na Anta Pavelića ispričao blaženopočivšem mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju u Manastiru Ostrog, gdje počivaju mošti Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog. Imala je želju da posjeti važna mjesta iz ovozemaljskog života velikog srpskog i pravoslavnog svetitelja.
„Sveti Vasilije je pomogao mom ocu da otvori dušu, poslije više od 40 godina. Ispričao je mitropolitu Amfilohiju šta je uradio u Argentini 1957. godine. Bila je to njegova prva i posljednja posjeta rodnom kraju, nakon 1944. godine. Mogao je to da kaže i na nekom drugom mjestu, ali je odlučio da to bude u njegovoj Crnoj Goru, kod moštiju Svetog Vasilija. Sada je Sveti Vasilije pratio mene u ovoj posjeti Hercegovini. Obišla sam njegove rodne Mrkonjiće, manastire Zavalu i Tvrdoš gdje se zamonašio i služio kao mitropolit i nadam se da ću se uskoro ponovo vratiti u moju Hercegovinu“, navela je Jovovićeva.
PETKOVDAN U TREBINJU
Ne krije da joj je boravak u Hercegovini bio jedan od najljepših trenutaka u životu.
„Bila sam tri dana i zaista mi je bilo lijepo. Porodica Jovović obilježava Svetu Petku kao svoju krsnu slavu. Kako sam se na taj veliki praznik zatekla u Trebinju, prijatelji su organizovali da u ovom prelijepom gradu obilježim porodičnu slavu. Sve je to bilo emotivno za mene – sam doček mladića i djevojke u narodnim nošnjama, gostoljubivost domaćina, slavski kolač, razgovor sa Hercegovcima. Toga ću se sjećati dok sam živa“, kazala je Jovovićeva.
O OCU BLAGOJU
Kao što je poznato, Blagoje Jovović je bio Srbin iz Crne Gore, rođen u selu Kosić, 1922. godine, od oca Jova i majke Raduše. Osnovnu školu je završio u Danilovgradu, a vojnu školu je učio u Bileći. Aprilski rat ga je zatekao na jugoslovensko-grčkoj granici. U početku rata je bio pripadnik partizanskog pokreta, ali, nakon što je odbio da sa svojim odredom krene na Baja Stanišića pod Ostrogom, napustio je partizanski pokret, ne želeći da učestvuje u bratoubilačkoj borbi. Pridružio se Stanišiću, a tokom 1944. godine bio je član delegacije Jugoslovenske vojske u otadžbini koja je pregovarala sa Englezima u Italiji, koji su ih tom prilikom obavijestili da su saveznici promijenili politiku i da sada podržavaju partizanski pokret i Josipa Broza Tita. Ostao je u Italiji, gdje je upoznao i sina nekadašnjeg britanskog premijera Vinstona Čerčila, ali i donio odluku da pronađe ustaškog poglavnika.
Potraga sa Antom Pavelićem trajala je deset godina, da bi 10. aprila 1957. godine, izvršio atentat u argentinskom gradiću Lomas del Palomar, u ulici Sančez, nadomak Buenos Ajresa. Od posljedica ranjavanja, Pavelić je preminuo u Frankovoj Španiji, 1959. godine.
„Otac je volio da priča, učio nas je kako da budemo odgovorni i pametni ljudi, da učimo, budemo kulturni. Blagoje je volio da upoznaje razne krajeve tako da je zajedno sa porodicom puno putovao. Bio je heroj, borac protiv fašizma, ličnost važna za srpsku i svjetsku istoriju. Imao je mnogo prijatelja. Bio je hrabar, nikad nije mislio na sebe, svjestan da se možda neće vratiti te noći kada je pucao na Pavelića, ali se nije bojao“, kaže Marija Jovović.
Priča nam da je njen otac bio kamenorezac, moler, konobar, mornar, ugostitelj, bavio se nekretninama, a imao je i hotel u Mar del Plati. Svojoj porodici je uvijek pričao o rodnom kraju, o plemenu Bjelopavlića, ocu i majci.
„Blagoje je znao svoje patriotske dužnosti, a nas je na svakom koraku učio o patriotizmu. Razlozi da ubije Pavelića bili su isključivo patriotski i posvećeni stotinama hiljada ubijenih u koncentracionim logorima u NDH”, priča nam Jovovićeva.
Ovo su samo neki od detalja iz uzbudljive biografije njenog oca, koje Marija navodi u svojoj knjizi.
"Naša porodica, moja majka, brat i sestre su razumjeli Blagoja, njegovu borbu i život. Moj otac je heroj i tu nema više šta da se priča. On nas je naučio, još dok smo bili djeca, ko su bile ustaše, pokazivao nam je dokumente, fotografije izmasakrirane srpske djece. Dok sam bila mala to je ušlo u moje srce, ta strašna istina iz Jasenovca”, navela je ona.
Slušajući priče, bila je tužna i nije vjerovala da tako monstruozne zločine mogu da urade ljudi.
„Otac mi je u 17. godini kroz priču najavio da je učinio jedno hrabro djelo za koje će se saznati jednog dana. Bila sam mlada i puno sam razmišljala o tome, ali nisam htjela da ispitujem oca. Mali broj ljudi je znao ko je izvršio atentat na Pavelića. Prvi pokušaj je bio 9. aprila, ali su uz Pavelića bili supruga i kćerka i Blagoje je odustao. Naredne večeri, na godišnjicu od osnivanja NDH, Blagoje je izvršio atentat na Pavelića i ispalio dva metka. Od posljedica ranjavanja je, dvije godine kasnije, umro u Španiji”, istakla je Jovovićeva.
U Jugoslaviji je boravila 1991, ali i sa ocem 1999. godine.
„Došao je na četrdesetodnevni pomen bratu. Mnogo smo pričali o odlasku u Crnu Goru. Godinu dana ranije je umrla njegova sestra, a kad mu je umro brat – odlučili smo da odemo preko Italije i brodom Bari-Bar stigli smo u Crnu Goru. Dva dana nakon dolaska otišli smo pod Ostrog. Razgledali smo manastir i nakon toga više od sat vremena čekali Blagoja, koji se zadržao u maloj kapeli. Tu je pričao sa mitropolitom Amfilohijem i kad je izašao rekao je da mu je mitropolit naglasio da treba da ispriča tajnu koju u sebi nosi 41 godinu, jer narod treba da bude obaviješten o tome. Kad je počeo da priča o tome – svi su ćutali", prisjeća se Jovovićeva događaja iz Manastira Ostrog.
Nakon što je prvi put ispričao što je uradio 1957. godine, Marija je kod oca primijetila veliko olakšanje.
„Više od 40 godina je mnogo vremena da se drži u sebi, da niko ne posumnja po ponašanju, priči, jer je Argentina bila leglo ustaša. Blagoje je uvijek bio nježan, dobar otac i kad sam čula šta je uradio bilo je emotivno”, navela je Jovovićeva.
Odlučila je da napiše knjigu „Blagoje Jovović – srpski heroj u vučjoj jazbini“.
„Tri godine sam radila na knjizi. Iz štampe je izašao prvi dio. Mnogo sam čitala, sakupljala sve što se pisalo i znalo o ocu, obrađivala svaki detalj njegovog života i imala sam želju da pišem o njegovom porijeklu, karakteru, borbi, porodici, a isto tako kako su ustaše bez ikakvih problema živjele i radile u Argentini. Uzimala sam građu iz argentinske arhive, Nacionalne biblioteke u Buenos Ajresu, Lomas del Palomaru, tražila sam i čitala novine iz tog perioda. Svaki dokument koji sam pronašla je u ovoj knjizi, a neki će se naći i u drugom dijelu knjige. Moj otac je pisao pjesme i priče, a u ovoj knjizi je i jedna njegova pjesma. U drugom dijelu knjige će biti riječi o atentatu, ne samo o onome što je Blagoje ispričao Tihomiru Burzanoviću u intervjuu 1999. godine (knjiga 'Dva metka za Pavelića'), ali i puno informacija o Anti Paveliću. Pronašla sam dosta dokumenata o sprezi suda i policije sa ustaškom emigracijom i odlasku Pavelića u Španiju, gdje je i umro od posljedica ranjavanja”, navela je Marija Jovović.
KNJIŽEVNIK
Marija de los Angeles Jovović živi i radi u Argentini. Profesor je vizuelne umjetnosti. Zapažene su njene knjige poezije „Blagoslovena zemlja“, „Držim se papira“, „Hronika savremenog društva“, romani „Vladimir Arsenović, neobičan čovek“ i „Zid, koža i žalost“, memoari „Put do susreta“…
Zastupljena je u više od deset antologija poezije, proze i kratke priče. Nagrađena je na konkursima za pripovijetku „Iza Ivanovih senki“ i kratku priču „Francuskinja“, a njena literatura o školstvu je dio obaveznog gradiva za učenike i nastavnike u školama u Argentini.
Šta Vi mislite o ovome?