Svi su ga zvali Rašo, iako mu je pravo ime bilo Radoman. Živio je na selu sa majkom i ženom, u staroj kući pored koje je započeo praviti novu. Oca, koga je konj ubio u brazdi, sjećao se kroz maglu. Mlađa braća, Branko i Janko, kada su pretprošlog ljeta po običaju došli sa porodicama iz Beograda i Novog Sada, odlučili su da mu materijalno pomognu sagraditi novu kuću, najveću i najljepšu u selu, sa tekućom vodom i kupatilom kao u gradu. To je i zaslužio, jer nije kao njih dvojica otišao na studije i trošio majčin trud i crkavicu od penzije, a ruku na srce, i njih je kao najstariji, od svoga krvavog seoskog rada pomagao dok su učili. Kada on napravi novu kuću, stara će ostati Branku i Janku da je koriste, kada o raspustima i praznicima sa porodicama budu dolazili kući.
Bog nije štedio na Radomanu. Visok skoro dva metra , korpulentan i snažan, a nadasve naočit i lijep muškarac, bio je ponos ne samo njegovog bratstva već i čitavog sela, koje je zbog blizine grada još uvijek odolijevalo raseljavanju. Po pravilnim crtama lica, savršenom muškom tenu, kao ugljen crnoj kosi, te brkovima ispod kojih su sjajkali zdravi bijeli zubi, dugo su ga pamtili i oni koji bi ga samo jednom nakratko vidjeli. Nadasve, bio je dobričina. Bez njega se nije moglo ništa početi ni završiti u selu. Traktor, kupljen od poljoprivrednog kredita, donio mu je mnogo veće prinose od zemlje, pa je taj zajam sa lakoćom otplatio i prije isteka roka. Nije volio raditi sa traktorom za novac. Naplatio bi samo ako bi ga angažovali za kakav veći posao, koji bi potrajao čitav dan. A i to nerado i ispod cijene. Ostale sitne pomoći rođacima i komšijama nije naplaćivao, a pomagao im je sa takvim zadovoljstvom koje je bilo nemoguće odglumiti, pa su ga svi u selu prosto obožavali. Istina, znao je rijetko, o slavama ili kakvim drugim prigodama, da dobro potegne iz boce sa domaćom hercegovačkom lozom, pa i da pretjera, ali nikada nikog nije uvrijedio, ili ne daj bože fizički napao. Bio je poznat i po snažnom glasu, pa bi na svadbama uvijek začinio veselje svojim poznatim pjevanjem „od uva”.
Prije osam godina, kada je napunio dvadeset šestu, oženio se prispjelom djevojkom iz drugog sela sa potpuno suprotne strane grada. U stvari, njeni su živjeli i u gradu, gdje su dobili stan od „Hidrogradnje” poslije očeve pogibije na bageru, i gdje je stanovala sa majkom do završetka srednje trgovačke škole, kao i na selu, gdje se stariji brat bavio poljoprivredom i stočarstvom. Bila je četiri godine mlađa od Raša. Mještani njegovog sela nisu imali zamjerke na mladu, koja je jednog jutra osvanula prostirući oprani veš ispred kuće.
Po opštem i vrlo strogom seoskom mnjenju bila je „spram njega”. Visoka, duge smeđe kose, vitka, a ne mršava, sa oblinama koje nije isticala, ali su se uočavale, dobijala je od rođaka i komšija prolaznu ocjenu i pri pogledu izdaleka. Kad bi se približili, svi bi pomalo ustuknuli pred ljepotom njenog lica iz koga su sjajile blage i tople oči. Imala je i u stasu i u ophođenju neku ženstvenu eleganciju čime bi opčinjavala sagovornika i asocirala ga na srnu ili košutu. Zvala se Slavojka.
Kada je stari Božo otišao u penziju, počela je da radi u seoskoj zadruzi, kao trgovac. Sve je išlo kako treba i kako Rašo svojom dobrotom i poštenjem zaslužuje. Svi su ih voljeli i uživali u njihovoj ljubavi. Nisu ih osuđivali kada bi selom prošli držeći se za ruke, ili kada bi ih vidjeli da se u toku nekog posla u polju poljube, pa čak ni ako bi taj poljubac bio u usta, i ako bi potrajao duže... Eto, jedino im se nije dalo... nisu imali djece...
Rašova majka Sara nije bila omiljena u selu. Bila je visoka i mršava, vječito u tamnoj robi, sa obaveznom maramom vezanom pod grlom u mrtvi čvor. Dugačko i suvo lice sa tankim, uvijek stisnutim usnama i nevjerovatno dubokim borama, čak i po obrazima, činili su da se seoska djeca nisu radovala susretu sa njom, kao sa ostalim ženama. Ostavši rano bez muža, sa troje nejači, otuđila se od ljudi, postala odurna i gruba, pa su je svi izbjegavali koliko su mogli, a da pri tom ne povrijede njenog sina koji se očito „dao na ćaću”.
Bila je srećna kada se Rašo oženio, ali nikada sa snajom nije uspostavila iole normalno gledanje, a kako je vrijeme prolazilo, a Slavojka nije ostajala u drugom stanju, njihov odnos se još više pogoršao. Mogle su same da rade po kući ili u polju satima, a da ne progovore više od nekoliko prijeko potrebnih riječi. Kada je sa njima bio Rašo, utrkivale su se koja će sa njim više pričati, čak i o istoj temi, ali su se rijetko obraćale jedna drugoj. Njihov sin, odnosno muž, kao da to nije primjećivao, a iz ljubavi i poštovanja prema njemu, nijedna mu se nikada nije požalila na onu drugu...
U Službi za hitnu medicinsku pomoć u Gradu osvanuli su sve troje jednog subotnjeg jutra, negdje desetak dana po Božiću. Ogromnu ljudeskaru, koja se poput dječaka stidjela i crvenjela, majka i supruga su ugurale u ordinaciju, gdje je taj dan bio dežurni doktor K.
– Šta se desilo? – upitao je ljekar pogledavši ih preko naočara.
– Ima golemu vatru, vas izgorje. Mora da ima upalu pluća... – započela je Sara.
– Nalio se oko Božića, a nije presvuko maju, otad ne okuša ništa, samo bi pio ’ladnu vodu – pridodade Slavojka i pogleda ga nježno.
Okuraživši se, i Rašo se uključi u dijalog:
– Nije ovo ništa doktore, nego njih dvije na- valile... Ovo mi je, boga mi, prvi put da sam došo ovđe!
Doktor K je naložio da se pacijentu izmjeri temperatura koja je očekiovano bila visoka – 39,5 stepeni Celzijusa. Ništa posebno za specijalistu urgentne medicne, ali oči troje ljudi su unijele nemir u njega. U majčinim je vidio užas, u dubini ženinih zjenica uočavao je strah i paniku, a iz Rašovog glumljenog bezbrižnog pogleda izbijala je nemoć.
Iako je bila subota, kada se tehničar iz pripravnosti poziva samo u izuzetnim slučajevima, doktor K je Raša poslao u laboratoriju da izvadi orijentacione nalaze: broj leukocita i urin. Nije mario za činjenicu da Rašo nije taj izuzetan slučaj.... Nalaz mokraće je bio manje-više uredan, a broj leukocita katastrofalno visok – 37 hiljada!
Rašo je umro tri mjeseca kasnije na Klinici za hematologiju u Beogradu, zbog najtežeg oblika akutne leukemije...
Sara i Slavojka su nastavile da žive same, nalazeći kakvu-takvu obavezu u primanju ljudi koji su po običaju dolazili na saučešće danima poslije sahrane, donoseći kese sa kafom, šećerom u kocki i voćnim sirupom. Tako su dočekale i četrdesetnicu i Brankov i Jankov dolazak iz Srbije. Kada su pošli natrag, sa njima je do grada krenula i Slavojka, jer joj majka u zadnje vrijeme nije bila dobro. Prethodno se sa svekrvom dogovorila da ostane kod svojih koliko god treba. Petnaest dana poslije dolaska u svoje selo, gdje joj se majka oporavljala od lakšeg moždanog udara, dobila je pismo adresirano mastiljavom olovkom na nju, lično:
— Slušaj jalova ne vrći se vamo nemaš rašta. Ovo više nije tvoj dom, ako je i bio ognjište ti se ugasilo, domaćina ti nema svisno je od muke jer mu čedo nisi pod pasom zanijela. Ništa tvoje vamo više nije ništa nisi ostavila za sobom ništa iz tebe puste ne niče. Ako se vrneš božiju ti vjeru dajem, a kunem se i svetom neđeljom da ću ti glavu ko zmiji stuć. Još ti jednom velim ne iskušavaj me ojađelu ne vrći se vamo crna kukavice nemaš rašta.
Slavojka je dugo poslije čitanja tupo gledala u zid pred sobom, a onda iz ladice u kredencu iz- vadila drugi koverat, u koju je stavila ono pismo. Adresirala ga je na starijeg djevera i sutradan ga sa pošte poslala u Beograd. Dok je odsutno lutala po gradu, imala je sreće da na jednoj poljoprivrednoj apoteci vidi oglas kojim se traži radnik-trgovac. Gazda ju je primio jer je bila sa sela i razumjela se u sjemena biljaka, a bila je i snažna da može na vagu staviti vreću „kasa“ ili „kana“, a bogami i pomoći da se istovari roba sa kamiona!
Poslije mjesec dana pred apotekom se zausta- vio „mercedes karavan” a iz njega izašao Branko. Ušao je i za pultom ugledao Slavojku. Zurili su jedno u drugo bez riječi, dok su velike najlonske kese pune njenih različitih stvari počivale pokraj njih na podu. On je zbunjeno prekinuo tišinu:
– Donio sam ti stvari! – rekao je izbjegavajući da je pogleda u oči.
– Da unesemo!? – uzvratila je ona.
Na kraju, Branko je iz unutrašnjeg džepa izvadio debelu kovertu i pružio joj je. Ona je zbunjeno išla pogledom od njegovog lica do ruke sa plavim štopkom. Uzela ga je, pa čvrsto zagrlila djevera, prislonivši svoj obraz uz njegov i tako ostala nekoliko sekundi, a onda se uz jecaj otrgla i nestala u unutrašnjosti sporedne prostorije. Branko je vlažnog obraza neko vrijeme gledao za njom, a potom se polako udaljio. Koleginica iz susjedne radnje je zatekla Slavojku kako sluđenog pogleda cvokoće, sklupčana na memljivom podu.
Dvije godine poslije toga događaja, ona je rodila zdravog dječaka. Gazda, koji je ostao bez žene, bio je dobar prema njoj, a i njegovo dvoje djece su je zavoljeli.
Sutra ujutro, poslije Slavojkinog porođaja, đaci iz sela, koji su idući u školu prolazili iznad Sarine kuće, vidjeli su njeno sasušeno tijelo u koroti, kako visi o staroj murvi u dvorištu. Iz crnog zubuna je virilo parče bijelog papira, na kome je onom istom mastiljavom olovkom bilo napisano:
Neka joj je živ i zdrav!

Šta Vi mislite o ovome?