zijah-sokolovic-1.jpg

Glumac i režiser Zijah Sokolović Zike nakon tridesetak godina došao je u Trebinje i sa monodramom "Lijevo, desno-glumac" izmamio gromoglasne aplauze trebinjske publike.

Živi na relaciji Beč, Zagreb, Sarajevo i Beograd. Iza sebe ima preko 50 filmova i 15 televizijskih serija, a karijeru je počeo 1968. godine ulogom u filmu Radenka Ostojića "Uđi, ako hoćeš", preko "Igmanskog marša", "Dr Mladen", "Samo jednom se ljubi", "Večernja zvona", "Karađoza", "Memoari obitelji Milić, "Ljubav, navika, panika".

Igra i u brojnim pozorišnim komadima.

Nkaon igranja u Trebinju, Zijah je u razgovoru za TrebinjeLive.info otkrio da se oduševio reakcijom publike, ali i tišinom u pojedinim dijelovima monodrame.

"Bila je tišina i to je fascinantan dokaz kako umjetnost može da otvori dileme koje postoje izvan pozorišta. Razumjeli su ono šta sam želio da kažem. Mi živimo jedan nedostatak umjetnosti bez obzira da li je komedija ili tragedija zato što bi neka vrsta konstantne umjetnosti dala šansu ljudima u stvarnosti da razmisle šta i kako žive. Ovako što ima manje umjetnosti, što su ljudi gluplji, besmisleni, neobrazovani i na neki način otuđeni od vremena lakše je njima vladati", rekao je Sokolović.

Sokolović živi životom u kome poštuje i razumije vrijeme i vrlo pažljivo ga iskorišćava u zanimanju kojim se bavi.

"Nisam umoran. Svaki drugi dan imam predstavu, krećem se, putujem i to je normalno za svijet u kome živim. Sa velikom radošću se pripremam za ovakav ritam predstava, pa pazim šta jedem, ne pijem, radim gimnastiku, trčim i pokušavam da budem lagan kad uđem u ovakvu jednu situaciju da branim temu zbog koje sam napravio predstavu", pojasnio je Sokolović.

Sokolović navodi da se bavi glumom ne da bi glumio, već da bi i publici poručio ono što smatra da je važno.

"Ta ljepota pronalaženja drugih datih okolnosti koja moja nisu lična. Znači da ja ne interpretiram svoj karakter, mentalitet, vjeru, naciju nego što je stvarno napisano npr. u Kanadi, Francuskoj, da pronađem ta sredstva i da ne budem srećan što to pokazujem nego što mogu pomoću lika da ih upozorim na neke misli, osjećanja. To je pozorište", objasnio je Sokolović.

Upustio se u istraživanje pozorišta i kako je bio zadovoljan tim što može sam da igra počeo je i da režira predstave u kojima je igrao. Na taj način vidio je kako je kad glumac režira nekome drugom ili samom sebi.

"Ono što me oduševljava je da se mladi ljudi pomoću pozorišta mogu informisati o problemima ili stanjima u kojima se nalaze u toku svog odrastanja kao što je droga, rođenje, nasilje u porodici, tolerancija, demokratija. Dobio sam 'Zlatni lovor' za najbolji evropski projekat koji dolazi do djece da ih informiše i da su svjesni svoje stvarnosti", poručio je Sokolović.

Zbog velikog rada sa djecom dobio je i titulu ambasadora dobre volje UNDP-a, počasno državljanstvo i mnogo stvari koje nije očekivao ni tražio. Za preko 50 godina rada dobio je brojne nagrade i priznanja. Ističe da mu je najdraže bilo kad mu je nakon jedne predstave prišla jedna majka koja ima sina koji je slušao bajke koje je čitao i gledao njegove predstave.

"Dečko je bio fasciniran mojim radom i njegov otac je išao na složenu operaciju srca i njegova majka mi je rekla da ne zna kako da se nosi sa sinom u slučaju da mu otac umre. Pitala je svoga sina da li ako otac umre da se ja brinem o njemu bez materijalnih obaveza. Ja sam pristao, otac je preživio, ali sam mu ja kao glumac ukazao na neke stvari života. Naučio je njemački, obnovio engleski, čitao je Šekspirove sonete i sad raste u svom svijetu. Moja uloga se završila i to je najbolja nagrada", jasan je Sokolović.