Student cehov.jpg

Student

Vrijeme u početku bješe lijepo, tiho. Drozdovi su pištali, i sasvim blizu u ritovima nešto je živo, žalostivo zavijalo, kao da neko duva u praznu bocu. Prolete jedna šljuka i pucanj za njom odjeknu u proljećnom vazduhu snažno i veselo. Ali kad se u šumi smrači, iznenada zaduva s istoka hladan vetar koji probija do kostiju, sve se utiša. Po lokvama počeše da se hvataju ledene iglice, i u šumi postade neugodno, nijemo i pusto. Zamirisa na zimu.

Ivan Velikopoljski, student bogoslovije, crkvenjakov sin, vraćajući se kući iz lova na šljuke, sve vrijeme je išao putanjom preko poplavljene livade. Prsti mu se bjehu ukočili i lice zajapurilo od vjetra. Činilo mu se da je ova hladnoća, koja je došla iznenada, poremetila u svemu red i sklad, da je i samoj prirodi neobično, i da se zbog toga večernji sumrak zgusnuo brže nego što treba. Naokolo je bilo tiho i nekako osobito mračno. Samo se na udovičinim gradinama kraj rijeke svjetlela vatra; a daleko unaokolo, i tamo gdje je bilo selo, na jedno četiri vrste sve je potpuno tonulo u hladnu večernju pomrčinu. Student se sjeti da kad je izlazio iz kuće, njegova majka, sjedeći na podu u predsoblju, bosa, čistila je samovar, a otac je ležao na peći i kašljao; zbog Velikog petka kod kuće se nije ništa kuvalo, i on je bio užasno gladan. I sada, ježeći se od zime, student je mislio o tome kako je isto ovakav vjetar duvao i za vrijeme Rjurika, i za vrijeme Ivana Groznog, i u Petrovo vrikeme i da je za njihove vlade bila isto ovakva ljuta bijeda, glad; isti ovakvi šuplji slamni krovovi, neprosvećenost, čamotinja, ista pustoš unaokolo, mrak, osjećanje potištenosti — sve su te strahote bile, postoje i postojaće, i samo zbog toga što će proći još hiljadu godina, život neće postati bolji. I nije mu se išlo kući.

Gradine su se zvale udovičine zato što su ih obrađivale dvije udovice, mati i kći. Vatra je silno gorjela, s praskom, i osvjetljavala daleko unaokolo uzoranu zemlju. Udovica Vasilisa, visoka, punačka starica u muškoj kratkoj bundi, stajala je kraj vatre i zamišljeno gledala u nju; njena kći Lukerja, mala, rošava, s priglupim licem, sjedala je na zemlji i prala kotao i kašike. Očevidno, maločas su večerale. Čuli su se muški glasovi; to su ovdašnji radnici pojili konje na rijeci.

„Evo vam se i zima povratila“, reče student, prilazeći vatri. „Dobro veče!“

Vasilisa se trže, ali ga odmah poznade i osmjehnu se predusretljivo.

„Bog s tobom, nisam te prepoznala“, reče. „Znači, obogatićeš se.“

Popričaše. Vasilisa, otresita žena, služila je nekad kod gospode kao dojilja, a zatim kao dadilja, pa se fino izražavala, i sve vrijeme sa lica joj nije silazio blag, dostojanstven osmijeh; a njena kći Lukerja, seljanka, koju je muž sasvim utukao, samo je žmirkala na studenta i ćutala, a izraz lica joj je bio čudnovat, kao u gluvoneme.

„Iste ovakve hladne noći grijao se kraj vatre apostol Petar“ reče student, pružajući ruke prema vatri. „Dakle, i tada je bilo hladno. Ah, bako, kako je to bila strašna noć! Noć koja je ulijevala nekakvu osobitu tugu, duga noć!“

On pogleda oko sebe u pomrčinu, grčevito zatrese glavom i upita: Svakako si bila u crkvi na dvanaest jevanđelja?

„Bila sam“, odgovori Vasilisa.

„Ako se sjećaš, za vrijeme Tajne večere Petar je rekao Isusu: „S tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.“ A Gospod će mu na to: „Kažem ti, Petre, neće još ni pijetao, to jest pijevac danas zapjevati, a ti ćeš tri puta poreći da me poznaješ.“ Poslije večere Isus je smrtno tugovao u vrtu i molio se Bogu, a jadnom Petru bješe izmučena duša, malaksala snaga, otežali kapci i nikako nije mogao da odoli snu. Zaspao je. Zatim, čula si, Juda je iste noći poljubio Isusa i izdao ga njegovim mučiteljima. Vezanog su ga vodili prvosvešteniku i tukli, a Petar, malaksao, izmučen tugom i brigom, razumiješ li, neispavan, i predosjećajući da se svakog časa na zemlji može desiti nešto užasno, išao je za njim… On je žarko, ludo volio Isusa i sad je izdaleka video kako ga tuku…

Lukerja ostavi kašike i uperi ukočen pogled na studenta.

„Dođoše k prvosvešteniku“ nastavi on. „Isusa počeše da saslušavaju, a radnici za to vrijeme naložiše vatru posred dvorišta, jer bješe hladno, i grijahu se. S njima je pored vatre stajao Petar i takođe se grijao, kao evo ja sada. Neka žena, videći ga, reče: „I ovaj je bio sa Isusom“, to jest i njega, eto, treba voditi na saslušanje. I svi radnici, što su se nalazili oko vatre, verjovatno su ga podozrivo i surovo pogledali jer se on zbunio i rekao: „Ja ga ne poznajem.“ A malo zatim opet neko prepoznade u njemu jednog od Isusovih učenika i reče: „I ti si jedan od njih“. Ali on se opet odreče. I treći put mu se neko obrati: „Nisam li ja to tebe vidio danas s njim u vrtu?“ On se i treći put odreče. I poslije toga odmah zapjeva pijetao, i Petar, pogledavši izdaleka Isusa, sjeti se reči koje mu je ovaj rekao na večeri… Sjeti se, prenu se, izađe iz dvorišta i gorko zaplaka. U Jevanđelju je rečeno: „I izašavši napolje, plakaše gorko.“ Zamišljam: veoma je tiho, mračan, vrlo mračan vrt, a u tišini se jedva čuju prigušeni jecaji…

Student uzdahnu i zamisli se. I dalje se osmjehujući, Vasilisa odjednom zajeca, i suze, krupne, obilne, potekoše joj niz obraze, i ona zakloni rukavom lice od vatre, kao da se stidi svojih suza, a Lukerja, gledajući studenta netremice, pocrvene a izraz joj postade mučan, napregnut, kao u čovjeka koji savlađuje jak bol.

Radnici su se vraćali sa rikeke, i jedan od njih, jašući na konju, bio je već blizu, i svjetlost od vatre podrhtavala je na njemu. Student poželje udovicama laku noć i pođe dalje. I opet nastade mrak i ruke počeše da zebu. Duvao je oštar vjetar, i doista se vraćala zima, i nije bilo ni nalik na to da je prekosutra Uskrs.

Sada je student razmišljao o Vasilisi: ako je zaplakala, onda, znači, sve što se desilo one strašne noći sa Petrom ima s njom izvjesne veze…

Osvrnuo se. Usamljena vatra spokojno je treptala u pomrčini, i pored nje se više nisu vidjeli ljudi. Student opet pomisli, ako je Vasilisa već zaplakala, a njena kći se zbunila, onda svakako ono o čemu je on maločas pričao i što se dešavalo prije devetnaest vijekova, ima neke veze sa sadašnjicom — sa objema ženama i, vjerovatno, sa ovim zabačenim selom, čak i s njim, i sa svima ljudima. Što je starica zaplakala, to nije zato što on ume dirljivo da priča, već zato što joj je Petar blizak i što je cijelim svojim bićem zainteresovana za ono što se dešavalo u Petrovoj duši.

I odjednom radost ustreperi u njegovoj duši i on čak zastade za jedan trenutak da predahne. „Prošlost“, mislio je, „vezana je sa sadašnjošću neprekidnim lancem događaja koji su proisticali jedan iz drugog.“ I njemu se činilo da je ovog časa vidio oba kraja tog lanca: samo što se dotakao jednog, zatresao se drugi.