20220417_153536.jpg

Batajnica kod Beograda, ulica Dimitrija Lazarova Raše. Podne, prije tri dana. Laka proljećna tišina kojoj su se, čini se, i bumbari zakleli na cvijet i med, da potraju lale koje je malena Milica Rakić crtala i bojila u svojoj prvoj bojanki, prije nego što će je u kupatilu, na noši, smrtno pogoditi projektili NATO, 17. aprila 1999. godine. Mama Dušica joj je, tada, upravo pripremala postelju za san.

Dugo stojimo pred vratima Rakića. Dolazimo i vraćamo se. I, to traje do prvog pritiska zvona. Vrata je otvorila Dušica, majka malene Milice, kojoj su dijete otrgli iz zagrljaja bezumnici, na današnji dan, prije 23 godine. Toga dana "Milosrdni anđeo", kako je NATO nazvao svoju agresiju na SRJ, ubio je našeg anđela. Trogodišnju djevojčicu sa osmijehom, pred čijom fotografijom suze same krenu.

- Mi smo, odavno, odlučili da našu tragediju živimo sami - kazala nam je Dušica. - Ali, za "Novosti", zbog svega što ste učinili da njegujete sjećanje na Milicu, naša vrata su otvorena.

Iza Dušice, njena i Žarkova kćerka Anđela. Dušica, senka od žene, a snaga diva. Anđela, smjerna devojka, poput majke, drži se da bi se pripremila na ovaj susret koji boli. Tata Žarko je sa prijateljima od ranog jutra u sječi drva. Miličin brat Aleksa, otputovao, dan ranije, na Zlatar da bude pri ruci drugu kome je preminuo otac.

Tišina. Kako da otvorimo ovu bolnu priču? Odakle da počnemo? A, priča se sama otvara. Dovoljan je samo pogled. Samo jedan pogled... Sa zidova u skučenoj trpezariji uramljen život djevojčice. Život koji je bio. Njeni zagrljaji sa tatom, mamom i bratom.

- Nismo, nikad, razmišljali da napustimo ovaj stan, ovu adresu - prekinula je ćutanje Dušica Rakić. - Ovdje smo bili zajedno. Ovdje ostajemo zajedno.

A, ovdje nema mjesta gdje nema Milice. Kud god pogled da upre, ona je tu. Duša u dušama njenih rođenih. Oni se s njenim osmijehom bude. Oni s njenim osmijehom odlaze na počinak, ispunjeni što su je takvu, anđeoskog lika, rodili i imali. Dan nastavljaju s gnjevom što su im je ubili kad se toliko radovala da živi.

- Teški su nam ovi dani - zvonio je šapat Dušice Rakić. - To se riječima ne može opisati. Patnju potiskujemo i Žarko i ja. Aleksa i Anđela imaju pravo na svoju mladost, mada su oni svjesni naše patnje.

Dušica započne priču o toj, gotovo opipljivoj patnji za djetetom, pa je brzo skrene na neke, obične, svakodnevne teme. I, to traje. Ko ima srca da je vraća na ono što je boli do neprebola.

Vraćamo vrijeme, 17. 4. 1999.

U 21 sat i 45 minuta, 25. dana agresije, geler NATO bombe ubio je Milicu u kupatilu porodičnog doma. Rasparčao prozor, pokidao zavjese i pogodio devojčicu u glavu. Eksplozija je bila nagla. Tata Žarko je, bosonog, utrčao u kupatilo. Milicu oblivenu krvlju zgrabio je u naručje, strčao niz stepenice, uletio u auto i vozio, vozio prema bolnici, a ona mu je u rukama klonula, klonula. Vrištao je, jer je znao da je gubi. Izdahnula je u bolnici.

Milica je crtala lale. Žute. Crvene. I bumbare. Voljela je svoju lutku. Nju bi, prije odlaska na spavanje, uspavljivala u svom krevetiću.

Devetnaesti april, iste godine.

Sahranjena je malena curica na batajničkom groblju. Više stotina ljudi okupilo se da je isprati na vječni počinak. Zbogom, mali cvijete, opraštali su se njeni vaspitači iz vrtića. U maleni grob, baka Milena je na bijeli sanduk položila i njenu voljenu lutku. Bojice, bojanke i čokoladu. Pamtimo riječi oproštaja: "Reći će, Milice moja, kako je sve bilo greška. Reći će, zlikovci, da im je žao, ali lagaće. Zbogom mali cvijete, žrtvo zločinaca. Kome si ti skrivila da te tako surovo kazni."

Milica rakic2.jpg

Vrijeme sadašnje...

Dušica Rakić, kao senka. A, kao div. Na njenu tugu nakalemile se bolesti. Od stresa. Od bola. Od neprebola i nepravde. Od usuda, da ni ona sama, više suza nema. Ima ih. Samo se ne vide, slivaju se u dušu. Kada bi mogla da se isplače, možda je duša ne bi toliko boljela i tijelo savijala.

- Ne mogu da plačem. Jednostavno, suze nekud idu - kaže nam. - Plakali smo, Aleksa dugo nije prestajao. Mnogo je volio Milicu, on se njoj najviše radovao. I, ne sanjam je, a voljela bih. Žarko je sanja. Kad ga, ponekad, vidim ujutro gotovo samljevenog, ja i ne pitam. Znam da je sanjao Milicu.

Prelistavamo albume. Jednom. Dvaput... Ko zna koji put. Dušica drhti. I, kada se učini da će iz nje provaliti jauk, ni suza ne krene. Pred nama lice djevojčice. Od pelena do posljednjeg, trećeg rođendana. Njen prvi kišobran. Prvi rođendan. Smije se u naručju roditelja. Pokazuje prstom da iza kamere svi ćute, jer njena lutka koju je voljela ide na spavanje. Pozira u svečanoj crvenoj haljinici. Pod prvim bijelim šeširićem. A, onda, treći rođendan 9. januar 1999. ona gasi svjećice. I, kraj.

Poslije... a poslije, fotografija tragova koje su geleri ostavili na zidu. Sahrana. Dušica od bola pada. Baka polaže lutku na kovčeg...

- Uzmite i ove fotografije... ako mislite da su važne.

Fotografije nam pruža Anđela, lijek i utjeha Rakića, student više Poslovne škole.

- Mama i tata su nas čuvali od ovih fotografija - kaže Anđela. - Dugo, ja i možda nisam bila svjesna kolika je njihova patnja. Mamina, posebno. Sada sam svjesna tog bola i duboko ga osjećam.

Vrijeme rastanka

Dušica nas ispraća. Zastajemo u dvorištu. Kao da je imala još mnogo toga da kaže. Drhtala je. Prati nas do ulice. Kao da je imala još nešto da doda. Pogled zaustavljen. Njena Milica je trčkarala ovim stazama prije 23 godine. Danas bi imala 26 godina, tri mjeseca i osam dana.

PJESMA DOBRICE ERIĆA

Milica rakic1.jpg

Dobrica Erić, naš poznati pjesnik, napisao je pjesmu "Čiko, ja tebe gledam s neba", u znak sjećanja na Milicu Rakić i svu djecu stradalu u NATO bombardovanju. Poeta je bio i član žirija koji je birao epitaf na spomeniku, dar "Novosti" i naših čitalaca mališanima ubijenim tokom agresije.

Čiko, ja tebe gledam s neba

Čiko, ja tebe gledam s neba

I vidim te kao na slici

Čiko, ja sam onaj cvet-beba

Koji si ubrao u Batajnici.

Ja sam bila ona mala

Milica, što je zadremala

U maminom zagrljaju

A probudila se u raju.

Sad nisam ona bulka rumena

Već beli anđelak one bulke

Što gleda svoje najdraže s neba

I vidi tebe... i tvoje ruke.

Moj tata se sada brije

A moja mama pegla pelene

Ja ih vidim i žao mi je

Što ne vide i oni mene.

Eno i moje roze noše

I lutke što se smešila na me

Kad su tvoje zle tice došle

I otele me od moje mame.

Tada sam se ovde popela

S nekom dečicom nepoznatom

Ali bih mnogo više volela

Da sam dole, s mamom i tatom.

Da ti kažem još samo ovo

Pa idi i zaboravi me

Mama će da me rodi ponovo

I daće mi još lepše ime!